[ Islam i prethodne religije povezani su kroz vjerovanje u iste Allahove poslanike i objave koje su ljudima slane kroz historiju. Islam priznaje Musa’a i Isa’a alejhimusselam, ali također uči da je Muhammed alejhi-sselam posljednji poslanik poslan cijelom čovječanstvu kako bi upotpunio i sačuvao izvornu vjeru.]
Do sada je bezbožnička propaganda onih koji su oponašali Evropu i predstavljali se kao naprednjaci bila u obliku nevjerovanja u Allahu teala. Naprimjer, mnogo je bilo onih koji su govorili: “Sve zavisi od toga postoji li Allah. Ako Allah postoji, odmah ću povjerovati svim vjerskim istinama.” Međutim, pred novim koracima koje je nauka napravila u posljednje vrijeme, naročito pred istraživanjima o atomu, radioaktivnosti, materiji i energiji, više nisu mogli poricati postojanje Allaha teala, pa su počeli napadati pejgambere ‘alejhi-mussalatu vesselâm”. Govorili su: “Svako je slobodan. Ibadet je slobodan. Svako svome Bogu može ibadet činiti kako želi. Između Allaha i roba ne može biti posrednika osim razuma.”
Zašto je Muhammed alejhi-sselam posljednji Allahov poslanik?
Međutim, čovjek koji vjeruje u Ahiret mora vjerovati i pejgamberima. Prepustiti razumom spoznaju ahiretskih nimeta i kazni bila bi velika nepravda. Pogotovo običan, neuk narod to nikada ne bi mogao dokučiti. Islam naređuje vjerovanje u sve pejgambere. Jevreji i kršćani ne vjeruju u Muhammeda ‘alejhi-sselam, koji je pejgamber cijelom čovječanstvu. O tom uzvišenom pejgamberu govore ružne riječi. A islam koji je donio Muhammed ‘alejhi-sselam izbacuje iz islama svakoga ko ne vjeruje u Musa’a ‘alejhi-sselam i Isa’a ‘alejhi-sselam ili kaže nešto što bi ih omalovažilo.
Islam i vjerovanje u sve Allahove poslanike
Ako bi jedan sultan poslao namjesnika u neku zemlju da njome upravlja, pa ga zatim zamijenio drugim namjesnikom, i kada bi neki ljudi rekli: “Mi nećemo napustiti riječi starog namjesnika i nećemo slušati naredbe novoga”, šta bi se o njima reklo? Zar prvi namjesnik nije bio službenik sultana isto kao i onaj koji je poslije njega došao? Isto tako pitamo Jevreje:
Ako je Musa ‘alejhi-sselâm Allahov pejgamber, zar Isa i Muhammed ‘alejhi-messelâm ne mogu biti Allahovi pejgamberi?
Jevreji ne vjeruju u ova dva pejgambera. Kršćani, dok vide zabludu Jevreja i ljute se na njih zbog toga, i sami upadaju u istu grešku i potvoru prema hazreti Muhammedu ‘alejhi-sselam. Ovakva pogrešna vjerovanja nisu rezultat naučnog istraživanja, nego samo slijepog vezivanja za staro i odbijanja novog zato što je novo. To je, zapravo, zaostalost.
Kako su prethodne religije izmijenjene kroz historiju
Isa ‘alejhi-sselam došao je na svijet bez oca. Hazreti Merjema odvela je svoga sina iz Kudsa u Misr. Ondje su ostali dvanaest godina. Potom su se vratili u Kuds i nastanili u selu zvanom Nasira. Kada je imao trideset godina postao je pejgamber. Tri godine poslije Jevreji su ga htjeli ubiti. Allahu teala ga je živog uzdigao na nebo. Munafik po imenu Juda Šem’un bio je razapet umjesto njega. Pošto je rođen bez oca, kršćani ga nazivaju Allahovim sinom i obožavaju ga. Kada bi rođenje bez oca čovjeka činilo božanstvom, onda bi još više trebali obožavati Adema ‘alejhi-sselam, koji je stvoren i bez oca i bez majke. Odatle se jasno vidi koliko su kršćani svoju istinitu vjeru izmijenili i doveli u nelogično stanje. Jevreji se nisu zadovoljili samo time da ne vjeruju u Isa’a ‘alejhi-sselam, nego su ga, zato što je rođen bez oca, nazivali ružnim imenima. Muslimani su, međutim, slijedeći put pravde, sačuvali ravnotežu između ove dvije krajnosti i za njega rekli: “On je Allahov rob i pejgamber.”
Iako su Evropljani danas veoma napredovali u nauci i tehnici, nekada su ostali vezani za starog pejgambera i tako ostali uskraćeni za najveću novinu i napredak. Ni danas se nisu oslobodili te zaostalosti. Ne samo da nisu prihvatili novu vjeru, nego su i staru izmijenili i pokvarili.
Četrdeset godina nakon što je Isa ‘alejhi-sselam uzdignut na nebo, Rimljani su zauzeli Kuds, opljačkali ga i razorili. Jevreje su pobili, a dio njih zarobili. U Kudsu više nije ostao nijedan Jevrej. Dvanaest havarija Isa’a ‘alejhi-sselam raspršilo se na razne strane. Indžil koji je bio spušten s neba nestao je. Kasnije su napisane iskrivljene knjige pod nazivom Indžil. Četiri od njih proširile su se posvuda. Barnabin Indžil bio je gotovo potpuno ispravan. Međutim, oni koji su bili zavedeni iskrivljenim indžilima uništili su Barnabin Indžil. Jedan primjerak ovog Indžila kasnije je pronađen i u dvadesetom stoljeću štampan na engleskom jeziku u Londonu i Pakistanu. Isaova vjera dovedena je u takvo stanje da je Isa “alâ Nebijjinâ ve ‘alejhi-ssalâtü vesselâm” ne bi mogao prepoznati. Tako je nastalo kršćanstvo. Ta zaostalost trajala je sve do posljednjeg stoljeća. Na kraju su mnogi postali bezvjernici.
Kur’an-i kerim kao potvrda ranijih objava
Kao što su pejgamberstva Musa’a ‘alejhi-sselam i Isa’a ‘alejhi-sselam potvrđena mu’džizama, tako je i pejgamberstvo Muhammeda ‘alejhi-sselam potvrđeno mu’džizama. U vrijeme Musa’a ‘alejhi-sselam bila je raširena sihr-magija, u vrijeme Isa’a ‘alejhi-sselam medicina, a u vrijeme Muhammeda ‘alejhi-sselam poezija, rječitost i govorničko umijeće bili su na vrhuncu. Allahu teala je svakom od tih pejgambera dao mu’džize u onome što je njihov narod najviše cijenio.
U knjigama je jasno i opširno zapisano da je Muhammed ‘alejhi-sselam, poput Isa’a ‘alejhi-sselam, oživljavao mrtve, i kao što su Fir’avn i njegovi ljudi za Musa’a ‘alejhi-sselam govorili da je sihirbaz, tako su i kurejšijski nevjernici za Muhammeda ‘alejhi-sselam govorili da je sihirbaz.
Muhammed ‘alejhi-sselam bio je ummijj, tj. nije išao u školu. Nije znao čitati ni pisati. Nije učio ni od jednog čovjeka. Iako je bio ummijj, donio je knjigu ispunjenu historijom, naukom, ahlakom, politikom i društvenim znanjima. Samo slijedeći tu knjigu odgojeni su vladari koji su po svijetu širili pravdu. Kur’an-i kerim najveća je mu’džiza Muhammeda ‘alejhi-sselam. Štaviše, najveća je mu’džiza od svih mu’džiza svih pejgambera. Ova najveća mu’džiza data je samo Muhammedu ‘alejhi-sselam.
Reformatori u vjeri trebali bi se stidjeti kada govore da je Muhammed ‘alejhi-sselam, još kao dijete, tokom putovanja u Šam u nekoliko minuta razgovora sa jednim svećenikom naučio sva ta znanja od njega. Ne može biti truhlije i smješnije potvore od toga. Ajeti Kur’an-i kerima, zbog kojih su pjesme okačene godinama na zidu Ka’be, koje su svoje autore uzdigle među genije i junake, skinute kao bezvrijedne krpe, a njihovi pisci pognuli glave, nikako ne mogu biti rezultat nekoliko minuta razgovora sa jednim svećenikom!
Danas uopće nema potrebe iznova dokazivati belâgat Kur’an-i kerima. Ta božanska knjiga natjerala je i najveće stručnjake arapskog jezika iz vremena njegovog vrhunca da priznaju njenu nadmoć. Gotovo da među poznavaocima arapske književnosti iz vremena Muhammeda ‘alejhi-sselam nije bilo nikoga ko nije vidio božansku nadmoć Kur’an-i kerima i povjerovao.
Čovjek koji posjeduje takvu čast i savršenstvo
Čovjek koji posjeduje takvu čast i savršenstvo, koje su svi priznali u umjetnosti smatranoj najvećom vještinom njegovog vremena, pa ipak to ne pripisuje sebi nego govori da dolazi od Allaha kojeg ljudi ne poznaju, i koji ne uzdiže sebe nego nastoji predstaviti tog Uzvišenog Gospodara — to je nešto što se ne može uskladiti s ljudskim prohtjevima i željom za slavom i interesom.
Oni koji slast vlasti smatraju većom od slasti znanja i ma’rifeta ne razumiju vrijednost znanja i ma’rifeta. Nijedan pjesnik ne bi zamijenio ni jednu jedinu pjesmu koja pokazuje vrhunac njegove umjetnosti za položaj vladara. A ako bi to i učinio, učinio bi zbog materijalne koristi. Muhammed ‘alejhi-sselam govorio je da nije vladar, živio je skromno kao običan čovjek i kada je umirao nije ostavio nikakvo bogatstvo svojoj porodici. Kada je njegova voljena kćerka hazreti Fatima “radıyallahu anhâ” zatražila nešto malo, rekao je: “Mi pejgamberi ne ostavljamo nasljedstvo. Ono što ostane iza nas jeste sadaka.” Pomisliti da bi takav čovjek težio vlasti i kraljevstvu može samo onaj čiji je razum pomućen i savjest potamnila.
Taj uzvišeni pejgamber izašao je među ljude govoreći: “Ovo ne govorim od sebe. Prenosim Allahove naredbe. I ja sam rob kao i vi.” Pomisao da bi on, hâšâ, bio lažov toliko je daleka i pokvarena da su evropski i američki mislioci bili prisiljeni jednoglasno to odbaciti. Zato su morali reći da je visok položaj koji je stekao svojom vjerom postigao svojom izuzetnom inteligencijom, snažnim razumom i političkom sposobnošću.
Komunisti, shvativši da tom uzvišenom pejgamberu ne mogu pripisati nikakvu sramotu, počeli su govoriti da je zbog bolesti slične epilepsiji umišljao da mu dolazi melek, te da je na taj način postigao sve svoje uspjehe. Međutim, dok istovremeno priznaju njegov razum, inteligenciju, politiku i uspjehe, tvrdnja da je govorio pod utjecajem bolesti samo je besmislica koju je proizvela bolest nevjerovanja koja im je prekrila razum. Jer jedan dio njihovih riječi pobija drugi dio. Tako komunisti vlastitim riječima sami sebe pobjeđuju.
