[ Kur’an-i kerim je glavni izvor islamske vjere i neizmijenjena Allahova Knjiga, koja je muslimanima prenesena sigurnim putem od vremena Resulullaha “sallallahu alejhi ve sellem” do danas. Izvori islamske vjere su četiri: Kur’an-i kerim, Hadis-i šerif, idžma-i ummet i kijâs Fukahâ. Ova uzvišena Knjiga ostala je sačuvana bez ikakvih promjena kroz stoljeća.]
Književnici mogu prepoznati kojem pjesniku pripada neka pjesma i bez gledanja potpisa, po njegovom načinu razmišljanja i stilu pisanja. Stručnjaci za književnost, proučavajući Kur’an-i kerim i Hadis-i šerif, koji predstavljaju riječi Resulullaha, uvidjeli su da ova dva govora nimalo ne liče jedan na drugi. Da jedna ista osoba posjeduje dva potpuno različita stila i izraza, nije nešto što je viđeno u historiji književnosti. Jer to nije ni moguće. To je poput toga da jedan čovjek ima dva potpuno različita lica.
Kako je Kur’an-i kerim sačuvan tevaturom do danas
Još jedna posebnost i nadmoć Kur’an-i kerima nad Hadis-i šerifima i drugim ilahijskim knjigama jeste to što je ova uzvišena Knjiga ostala nepromijenjena onako kako je spuštena s neba pa sve do danas. Nije dovoljno reći da se nisu promijenila ni slova ni tačke. Jer, osim različitih kiraeta riječi u Kur’an-i kerimu, i način njihovog učenja — dužina, kratkoća, otvorenost, zatvorenost, debljina i tankoća izgovora — ostao je potpuno isti onako kako je to Resulullah prenio i učio. Nemoguće je ne zadiviti se velikoj nauci zvanoj ilm-i kiraet, brojnim knjigama napisanim o tome i ogromnom trudu i službi islamskih alima na ovom polju.
Kur’an-i kerim, ilm-i kiraet i očuvanje svakog harfa
Ne postoji nijedna riječ koja je bila dio Kur’an-i kerima pa uklonjena, niti neka koja mu nije pripadala pa kasnije dodana. Jer su islamski alimi postavili veoma čvrst princip kako Kur’an-i kerimu ne bi mogla prići čak ni najmanja sumnja. To znači da Kur’an-i kerim u svakom stoljeću mora biti prenesen tevaturom, tj. jednoglasnim prenošenjem velikog broja ljudi. Od vremena Eshab-i kirama pa do danas, Kur’an-i kerim nam je prenesen preko stotina hiljada hafiza za koje je nemoguće zamisliti da bi se složili na laži. On poput silne rijeke koja nikada ne staje teče prema vječnosti.
Čak i danas, u vremenu kada su neprijatelji islama preplavili Zemlju, elhamdulillah, svaka riječ i svaka tačka Allahove Knjige jednaka je na svim stranama svijeta. Koliko je ova jasna Knjiga čvrsto sačuvana vidi se i iz toga što neki načini učenja, iako preneseni od velikih ashaba, nisu prihvaćeni kao dio Kur’an-i kerima ukoliko nisu dostigli stepen tevatura, tj. općeprihvaćenog prenošenja.
Naprimjer, u ajetu koji govori o kefaretu za zakletvu spominje se “post od tri dana”. Abdullah ibn Mes’ud “radijallahu teala anh” prenio je to kao “tri uzastopna dana posta”, pa su fikh alimi, uzimajući to kao dokaz, zaključili da se kefaret mora postiti uzastopno, tj. mutetabi’at. Međutim, iako je Abdullah ibn Mes’ud bio jedan od najvećih i najpouzdanijih ashaba, pošto je u tom prenošenju ostao usamljen, riječ “mutetabi’at” nije ušla u Kur’an-i kerim. Iz predostrožnosti je prihvaćeno njeno značenje, ali iz iste predostrožnosti nije unesena u tekst Kur’an-i kerima. Takva učenja nazivaju se “Kiraet-i šazze”.
Riječi Resulullaha nazivaju se Hadis-i šerif. I za učenje i očuvanje Hadis-i šerifa uložen je zadivljujući trud i pažnja. Svaku riječ Fahr-i alema “sallallahu alejhi ve sellem” ashabi koji su bili prisutni pamtili su i prenosili onima koji nisu čuli, kao i generacijama poslije njih. Tako je nastala ogromna nauka zvana ilm-i hadis, nalik beskrajnom moru.
Iako je sasvim jasno da je Kur’an-i kerim neuporediva mu’džiza, ljudi vjeruju da su Musa i Isa “alejhimesselam” bili pejgamberi na osnovu zamršenih i nejasnih historijskih predaja. Pa zašto onda Muhammed “alejhisselam”, čitav čiji je život do najsitnijih detalja poznat i čije je svako stanje dokaz njegovog pejgamberstva, ne bi bio pejgamber? Čovjek se istovremeno čudi i žali zbog ovog poricanja i tvrdoglavosti jevreja i kršćana.
