[ Imam Džafer-i Sâdık bio je jedan od najvećih učenjaka islamske historije, šesti imam Ehl-i bejta i veliki evlija poznat po svom ilmu, takvaluku i hikmetu. Njegov život, savjeti i mudre riječi ostavili su dubok trag u islamskim naukama, tesavvufu i srcima muslimana kroz stoljeća.]
Ko je bio Imam Džafer-i Sâdık?
Od Ehl-i bejta i jedan od poznatih evlija. Bio je među najuglednijim islamskim učenjacima, sejjid i šesti od dvanaest imama. Potomak hazreti Alije.
Spada među velike ličnosti generacije Tâbiîna, koji su bili počašćeni viđenjem Eshâb-i kirâma, i među najveće evlije. U tesavvufu je bio jedan od velikih rehbera, a četvrti je u silsili učenjaka nakšibendijskog puta koji se naziva silsile-i alijje. Njegovo ime je Dža’fer-i Sâdık bin Muhammed Bâkır bin Ali Zejnelâbidîn bin Husejn bin Ali bin Ebî Tâlib, a kunja mu je Ebû Abdullah. Imao je nadimke poput Tâhir i Fâdıl, a najpoznatiji nadimak bio mu je “Sâdık”. Njegov otac bio je Muhammed Bâkır, a majka Ummu Ferve. Majčin otac bio je Kâsım, njegov otac Muhammed, a njegov otac hazreti Ebû Bekr-i Sıddîk. Majčina majka bila je Esmâ, kći Abdurrahmâna bin Ebû Bekra. Rođen je u Medîne-i munevveri u ponedjeljak, sedamnaestog dana mjeseca Rebîul-evvel, 702. godine (H. 83). Preselio je u Mekki u ponedjeljak, petnaestog dana mjeseca Redžeba, 765. godine (H. 148). Njegov kabur nalazi se u Džennet-ul-Bekî’u, pored njegovog oca i djeda.
Njegova imâmetska služba, tj. dužnost usađivanja duhovnih značenja Kur’an-i kerima u srca ljudi i davanja feyza u tesavvufu, trajala je trideset četiri godine.
Hazreti Dža’fer-i Sâdık imao je čist i uzvišen neseb i porodicu, a bio je i lijepog lica i blagoga govora. Njegovo tijelo kao da je širilo nur. Na njegovom licu miješale su se bijela i rumena boja, a imao je prijatnu pojavu. Bio je srednjeg rasta i snažne građe. Nije bio nizak niti debeo, a kosa mu je bila svijetlosmeđa. Veoma je ličio na hazreti Aliju. Imao je desetero djece: sedam sinova i tri kćeri. Njegovi sinovi bili su: Mûsâ Kâzım, Ishak, Muhammed, Ismâil, Abdullah, Abbâs i Ali. Sva njegova djeca bila su ukras svoga vremena, učenjaci i uglednici, te rehberi među evlijama. Mûsâ Kâzım je sedmi od dvanaest imama.
Ilm i učenici Imama Džafer-i Sâdika
Imâm Dža’fer je znanje stekao od svoga oca Muhammeda Bâkıra, koji je bio peti od dvanaest imama. U znanju i vrlinama postao je jedinstven u svome vremenu. Kao što je bio vrstan u svim vjerskim znanostima, tako je bio stručnjak i u svim tadašnjim prirodnim naukama. Njegovi učenici ostvarili su mnoga otkrića u algebri i hemiji te postavili temelje sistematike tih nauka. Njegovo znanje o materiji i pitanjima koja su predmet fizike i hemije bilo je toliko veliko da je u tome bio učitelj svima svoga vremena. Džâbir, koji se smatra ocem hemije, također je bio njegov učenik. Najpoznatiji učenik Imâm-ı Dža’fera bio je osnivač hanefijskog mezheba i vođa Ehl-i sunneta, Imâm-ı A’zam Ebû Hanîfe Nu’mân bin Sâbit. Imâm-ı A’zam je dvije godine prisustvovao dersovima i sohbetima Dža’fer-i Sâdıka te se mnogo okoristio tim skrivenim i javnim izvorom ma’rifeta na putu znanja i evlijaluka. Da bi izrazio stepene koje je postigao u njegovom prisustvu, rekao je:
“Da nisu bile te dvije godine, Nu’mân bi propao.”
Ovim riječima Imâm-ı A’zam želio je ukazati na veličinu, vrijednost i visoke stepene svoga učitelja hazreti Dža’fer-i Sâdıka.
Imam Džafer-i Sâdık i tesavvufski put
To što su tesavvufski putevi, koji poučavaju ma’rifetima potrebnim za čišćenje srca od loših osobina i približavanje Allahu teala, dobili različita imena, ne znači da su međusobno različiti. Učenici istog müršida i vodiča davali su putevima imena svojih učitelja kako bi se međusobno prepoznavali i ponosili svojim müršidima.
Na putu koji dolazi preko hazreti Ebû Bekra obavljao se zikr-i hafî, tj. tihi zikr, dok se na putu koji dolazi preko hazreti Alije obavljao zikr-i džehrî, tj. glasni zikr. Svi tesavvufski putevi spajaju se kod Imâm-ı Dža’fer-i Sâdıka. On je bio vezan za Resûlullaha sa dva puta. Jedan je put njegovih predaka, koji preko hazreti Alije vodi do Resûlullaha, i naziva se putem vilajeta. Drugi je put njegovih majčinih predaka, koji preko hazreti Ebû Bekra vodi do Resûlullaha, i naziva se putem nubuvveta. Budući da je Imâm-ı Dža’fer-i Sâdık po majčinoj strani bio potomak Ebû Bekr-i Sıddîka i preko njega primao feyz od Resûlullaha, rekao je:
“Ebû Bekr-i Sıddîk me je doveo do dva života.”
Hazreti Dža’fer-i Sâdık dosegao je pejgamberske i nubuvvetske feyzove koji dolaze od Resûlullaha preko silsile hazreti Ebû Bekra, Selmân-ı Fârisîja i Kâsıma bin Muhammeda bin Ebû Bekra. Feyzove evlijaluka i vilajeta dosegao je putem hazreti Alije, hazreti Hasana i Husejna, Zejnelâbidîna i svoga oca Muhammeda Bâkıra. Ova dva puta feyza i ma’rifeta kod Imâm-ı Dža’fer-i Sâdıka nisu bila pomiješana. Od Imâma hazreta do velikana Ahrârijje dolazi feyz putem hazreti Ebû Bekra, a do ostalih silsila putem hazreti Alije.
Nije bilo nikoga ko nije čuo za nadmoć Imâm-ı Dža’fer-i Sâdıka u znanju, ma’rifetu, zuhdu, takvâ, kana’atu i svim lijepim ahlacima. Bio je poznat i među djecom kao i među velikanima. Njegove mudre riječi, menkibe i poučne životne zgode proširile su se svuda i zapisane su u knjigama. Njegova veličina opisana je u nekim djelima ovako:
Dža’fer-i Sâdık bio je sultan ummeta i vjere Muhammeda ‘alejhi-sselam, dokaz i svjedok pejgamberskih kemâlata i uzvišenosti. učenjak hakikata, plod srca evlija, nasljednik Resûlullaha sallallahu ‘alejhi ve sellem, prvak arifa i zaljubljenika u Hak. Bio je rehber ljudima duhovnog užitka i ljubavi. Nije imao premca u tefsiru. Dešavalo se da bi tokom namaza pao u stanje zaborava na sebe. Bio je veoma skroman i nikoga nije povrjeđivao. Svakog mu’mina smatrao je vrednijim od sebe. Jednog dana pozvao je svoje robove i rekao im:
“Dođite da se dogovorimo: ko od vas bude spašen na Sudnjem danu, neka bude šefa’atdžija ostalima.”
Oni rekoše:
“O potomče Resûlullaha Allahu teala! Vama nije potrebna naša šefa’at. Vaš djed Muhammed ‘alejhi-sselam šefa’atdžija je svim ljudima i džinima.”
Na to je odgovorio:
“Stidim se da sutra na Kijametskom danu pogledam u lice svoga djeda zbog ovih svojih djela.”
Dža’fer-i Sâdık, koji je dosegao visoke ma’rifete tesavvufskih znanosti i podučavao njima one koji su ih željeli, bio je također na visokim stepenima u kelamu, tefsiru, hadisu i drugim vjerskim znanostima. Djela i risale koje mu se pripisuju napisana su kasnije. Nikada nije napisao knjigu o verskim studijama. Njegovi snažni i dokazima potkrijepljeni odgovori sljedbenicima zabludjelih vjerovanja i filozofima u nauci kelama uvršteni su u kelamske knjige Ehl-i sunneta.
Imâm-ı Dža’fer-i Sâdık bio je pouzdan ravija u hadiskoj nauci i od njega je prenesen veliki broj Hadis-i šerifa. Ove Hadis-i šerife učio je od svoga oca, a on od svoga oca i majke, te od Atâ bin Ebî Rebâha, Zuhrîja i mnogih drugih ravija. Od njega su Hadis-i šerife prenosili velikani poput Süfyân-ı Sevrîja, Süfyâna bin Ujejne, Imâm-ı A’zama Ebû Hanîfe, Mâlika bin Enesa i Ebû Ejjûb-i Sahtijânîja. Hadisi koje prenosi nalaze se u svim djelima Kütüb-i sitte osim u Sahîh-i Buhârîju. U hadiskoj nauci Imâm-ı Šâfiî i Jahjâ bin Muîn izjavili su da je pouzdan ravija. Imâm-ı A’zam Ebû Hanîfe rekao je o njemu:
“Nisam vidio nikoga učenijeg u fikhu od njega.”
Ebû Hâtem također kaže da je bio pouzdan ravija. Sâlih bin Ebil-Esved prenosi da je Imâm-ı Dža’fer rekao:
“Pitajte me o svakoj nauci prije nego što me izgubite. Poslije mene nećete naći nekoga ko će vam govoriti poput mene.”
Bio je majstor u svakoj nauci i vješt u svakom ma’rifetu. Njegova istinoljubivost i iskrenost bile su toliko velike da je zbog toga dobio nadimak “Sâdık”.
U dostavljanju svijetlog puta Resûlullaha sallallahu ‘alejhi ve sellem do današnjeg dana, bez ikakve promjene, potpuno jasno i ispravno, uloga učenjaka Ehl-i sunneta bila je ogromna. Radi ove velike službe među njima je izvršena podjela dužnosti. Onima koji su podučavali znanjima imana i akaida nazivani su “Mütekellimîn”. Učenjaci koji su podučavali kako se obavljaju ibadeti i poslovi, šta je haram i halal, farz i vadžib, nazvani su “Fukahâ”.
da se uradi sa srcem se nazivaju stvari koje treba činiti i kojih se treba čuvati, a nauka koja to podučava nazvana je „Tasavvuf“, dok su učenjaci ove nauke nazvani „Mutasavvifîn“. Upravo je hazreti Imâm-i Džafer podučavao i objašnjavao ovu treću nauku. Nije posebno pisao knjige iz oblasti kojom su se bavili učenjaci kelama i fikha. Inače, i u tim znanjima bio je učitelj svih učenjaka i evlija.
Neke od njegovih uzvišenih osobina i menkiba su sljedeće:
Menkibe i keramet Imama Džafer-i Sâdika
Hazreti Imâm-i Džafer jedno vrijeme proveo je u halvetu i osami, ne izlazeći među ljude iz svoje kuće. Jedan od velikih evlija, Süfyân-ı Sevrî, došao mu je kući i rekao:
„O unuku Resûlullaha! Ljudi su ostali uskraćeni za vaš blagoslovljeni dah i korisne sohbetove. Zašto ste se povukli u osamu?“
Na to je odgovorio:
„Sada je tako potrebno. (Vrijeme se pokvarilo i prijatelji su se promijenili.) Istinitost naših riječi izašla je na vidjelo.“
Zatim je proučio ova dva bejta:
Kao jučerašnji dan prođe i nestade vjernost,
Ljudi trče čas za maštom, čas za nadom.
Prijateljstvo i odanost ostali su samo na jeziku među njima,
A njihova srca su uistinu puna akrepa.
Jedne noći vladar je rekao svom veziru:
„Odmah idi i dovedi mi Imâm-i Džafera. Želim ga odmah pogubiti.“
Vezir reče:
„Odustanite od ubijanja ovog čovjeka koji sjedi u svojoj kući, danju i noću zauzet ibadetom i koji se ne miješa u državne poslove!“
Mnogo je govorio kako bi odvratio vladara od te namjere, ali ga nije mogao uvjeriti. Na kraju je bio prisiljen otići po njega. Kad je vezir krenuo, vladar je naredio dželatima:
„Kad Imâm-i Džafer uđe unutra i ja skinem kapu sa glave, odmah mu odsijecite glavu!“
Nakon nekog vremena hazreti Imâm-i Džafer-i Sâdık uđe unutra. Čim ga je vladar ugledao, odmah je ustao na noge. S velikim poštovanjem i poniznošću dočekao ga je, posjeo na svoje mjesto, a sam sjeo pred njega na koljena. Dželati i sluge ostali su zapanjeni.
Vladar reče Džafer-i Sâdıku:
„Efendijo, ako imate ikakvu naredbu ili želju od mene, samo recite, odmah ću izvršiti.“
Hazreti Džafer-i Sâdık odgovori:
„Nemam nikakve molbe od tebe. Samo me više ne pozivaj kod sebe! Nemoj me odvraćati od ibadeta mom Gospodaru. Ništa drugo ne tražim.“
Zatim ustade da pođe. Vladar ga je s velikim poštovanjem ispratio. Nakon što je otišao, cijelo tijelo mu zadrhta i onesvijestio se. Kada je došao sebi, vezir ga upita:
„Kakvo je ovo stanje? Zar niste htjeli pogubiti tog čovjeka?“
Vladar odgovori:
„Kada je ušao, pored njega sam vidio ogromnog lava. Jezikom stanja mi je govorio: ‘Ako ga povrijediš, rastrgat ću te na komade!’ Kada sam to vidio, nisam znao šta da radim.“
Hazreti Süfyân-ı Sevrî jednog dana otišao je u kuću Džafer-i Sâdıka. Džafer-i Sâdık mu reče:
„O Süfyâne! Ti povremeno odlaziš sultanu. On te traži, a ti njemu ideš. Ja se, koliko mogu, držim podalje od sultana. Stanje vremena to zahtijeva. Odmah sada idi od mene!“
Süfyân-ı Sevrî reče:
„Neću otići odavde dok mi ne preneseš jedan Hadis-i šerif, o Imâme! Želim da čujem nešto kao nasihat prije nego odem.“
Džafer-i Sâdık odgovori:
„Mnogo govora ti neće koristiti. Prenijet ću ti tri stvari koje su mi došle od mojih predaka preko Resûlullaha.“
Te tri stvari su sljedeće:
Ko želi da mu se nastavi nimet Allahu teala neka mnogo zahvaljuje i čini šukr Allahu teala! Jer Allahu teala u Kur’an-i kerimu u suri Ibrahim, deseti ajet, mealen kaže:
„Ako budete cijenili Moje nimete i koristili ih kako sam naredio, povećat ću ih. A ako ih ne budete cijenili i budete nezahvalni, oduzet ću vam ih i žestoko vas kazniti.“
Kada nečijoj nafaki bude uskraćeno obilje, neka mnogo čini tevbu i istigfar! Jer Allahu teala u suri Nuh obećava da će onima koji čine tevbu i istigfar oprostiti grijehe i povećati opskrbu.
Ko od sultana ili od bilo čega drugog doživi tegobu i nevolju, neka kaže:
„Lâ havle velâ kuvvete illâ billâhil-aliyyil-azîm.“
Na to je Süfyân-ı Sevrî uzeo ruku Imâm-i Džafera i rekao:
„Jesu li sve ove tri dovoljne?“
Džafer-i Sâdık odgovori:
„Dobro ih razumij! Kunem se Allahom teala, ako ih budeš činio, postići ćeš mnoga dobročinstva i ihsane.“
Jednog dana upitali su Džafer-i Sâdıka:
„Zašto je Allahu teala zabranio kamatu?“
Odgovorio je:
„Allahu teala ju je zabranio kako bi ljudi jedni drugima činili dobro i ihsan. Da kamata nije zabranjena, ne bi ostalo ljudi koji čine dobro bez naknade. Mnogi bi za svako dobro očekivali ovosvjetsku korist.“
Hazreti Imâm-i Džafer-i Sâdık bio je od onih čija se dova prima. Kada bi nešto zatražio od Allahu teala, prije nego što bi završio riječi, želja bi mu bila ispunjena.
Jednog dana išao je sam putem. Jedan njegov muhib hodao je iza njega. U jednom trenutku hazreti Džafer-i Sâdık reče:
„Ja Rabbî! Nemam odjeće, pošalji mi odjeću.“
Odjednom se pojavio paket s odjećom. Čovjek koji ga je pratio došao je do njegove kuće i rekao:
„Ja efendijo, dok ste vi činili dovu, i ja sam govorio amin. Dajte meni vašu staru odjeću.“
Hazreti Džafer-i Sâdık se obradovao tim riječima i poklonio mu svoju odjeću.
Jedan čovjek zamolio je hazreti Imâm-i Džafera da učini dovu Allahu teala da mu podari mnogo imetka kako bi mnogo puta obavio hadž. On je proučio dovu:
„Ja Rabbî! Podari mu imetak dovoljan za pedeset hadževa!“
Taj čovjek obavio je pedeset hadževa. Kada je krenuo na pedeset prvi hadž, na mjestu zvanom Džuhfe htio je uzeti gusul. Došla je poplava i on je tamo umro.
Hakem bin Abbâs-ı Kelbî kaže:
„Imao sam amidžu po imenu Zejd. On je mnogo prigovarao hazreti Džafer-i Sâdıku. Jednog dana govorilo se o hurmama. Opet je mnogo prigovarao i rekao: ‘Gdje je Džafer-i Sâdık, a gdje ovakvi poslovi!’“
Hazreti Džafer-i Sâdık čuo je za te riječi i rekao:
„O Zejd-i Kelbî! Ako je to tako, neka Allahu teala na tebe pošalje životinju veličine psa koja će te uništiti.“
Jednog dana, dok je Zejd išao nekim putem, napao ga je lav veličine psa, ubio ga i rastrgao mu džigericu. Nakon ovog događaja niko više nije prigovarao Džafer-i Sâdıku.
Mudrosti i savjeti Imama Džafer-i Sâdika
Hazreti Imâm-i Džafer-i Sâdık jedan je od najvećih iz Ehl-i bejta. Mnoštvo ilma i fejza koji su se slijevali u njegovo nurli srce ne može se opisati razumom ni jezikom. Njegove riječi pune suptilnih ma’rifeta, nuktâ i latîfa veoma su poznate. Ima bezbroj hikmetli riječi.
Buyurdu je:
„Čuvaj se sohbeta pet vrsta ljudi, odnosno druženja s njima:
Prvo, čuvaj se lažljivca. Jer ćeš uvijek biti prevaren. Dok misli da ti čini dobro, učinit će ti zlo.
Drugo, čuvaj se škrtice.
Treće, čuvaj se ahmaka, tj. onoga koji ima malo razuma. Jer će te ostaviti upravo onda kada ti je najpotrebniji.
Četvrto, čuvaj se čovjeka pokvarenog srca. Kada mu se posao pokvari, žrtvovat će te.
Peto, čuvaj se fâsıka, tj. onoga koji se ne stidi činiti grijehe. Jer će te prodati za jedan zalogaj hljeba.“
„Kada čuješ nešto ružno o svom bratu mu’minu, traži za njega od jednog do sedamdeset opravdanja. Ako ne nađeš nijedno, reci: ‘Možda postoji opravdanje koje ja ne razumijem’, pa zatvori tu temu.“
„Ako od svog muslimanskog brata čujete riječ čije značenje ne razumijete, tumačite je na najljepši način. Tumačite je toliko lijepo koliko god je moguće. A sebe korite zbog toga što niste razumjeli.“
„Kada učinite grešku, činite istigfar! Ustrajavanje u grešci vodi u propast. Ko osjeća oskudicu u opskrbi neka nastavi sa istigfarom.“
„Ko ne zahvaljuje na mihnetu, ne zahvaljuje ni na nimetu.“
„Kada nastupi ikindijsko vrijeme u četvrtak, Allahu teala spušta meleke sa nebesa na Zemlju. Kod meleka su listovi od srebra i pera od zlata. Sve do zalaska sunca narednog dana zapisuju salevate proučene Resûlullahu.“
“Allahu teala je naredio dunjaluku: “о svet“, Služite onima koji meni služe.! Napravi probleme i teškoće onome ko te juri!
“Četiri stvari priliče svakom časnom čovjeku; ne dolikuje mu da ih izostavi:
Ustati na noge kada njegov otac uđe u skup u kojem se nalazi,
Služiti musafiru,
Čak i ako ima stotinu slugu, da bez potrebe ne traži pomoć pri uzjahivanju svoje jahalice,
Služiti učitelju od kojeg uči znanje.”
“Ko želi da mu voljeni imetak ostane trajno pri njemu, neka svaki put kada ga pogleda kaže: ‘Mašallah, la havle ve la kuvvete illa billah.’ (tj. biva ono što Allah želi, a snaga pripada samo Njemu).”
“Ko želi mnogo imetka i djece, neka mnogo jede biljne i povrtne hrane!”
“Vjerski učenjaci – fakihi – sve dok ne odlaze na vrata sultana i državnika i ne ulaguju im se, nasljednici su pejgambera.”
“Namaz je bliskost za svakog sahibiju takve. Hadždž je džihad svakog nemoćnog. Zekat tijela je post. Onaj ko očekuje nagradu bez djela, ibadeta i činjenja dobra, sličan je onome ko gađa strijelom bez luka.”
“Uvećajte svoju opskrbu davanjem sadake. Zaštitite svoj imetak davanjem zekata. Onaj ko štedi i pazi na raspolaganje imetkom neće biti prevaren. Umjerenost i urednost u životu pola su opskrbe. Lijepo slaganje s ljudima pola je razuma.”
“Ko rastuži svoje roditelje, pobunio se protiv njih. Ko u vrijeme musibeta udara po svojim koljenima, ostaje lišen sevaba. Allahu teala spušta sabur prema veličini musibeta.”
“Nema bolje opskrbe od takve, od straha prema Allahu teala i čuvanja od harama. Nema ljepše stvari od šutnje. Nema štetnijeg neprijatelja od neznanja. Nema veće bolesti od laži.”
“Dobročinstvo se upotpunjuje sa tri stvari:
Požuriti u činjenju dobra,
Ne smatrati svoje dobro veliko, nego ga uvijek vidjeti malim,
Činiti dobro tajno.”
“Odgađanje tevbe za grijehe jeste oholost i uznositost prema Allahu teala.”
“Imati duge nade i stalno odgađati poslove jeste propast i nemarnost.”
“Miješanje u poslove koje je Allahu teala stvorio uzrok je propasti. Naprimjer govoriti: ‘Da mi je Allah dao imetak, otišao bih na hadždž; da mi je dao zdravlje, ibadetio bih…’ – takve riječi vode čovjeka u helak.”
“Postoje četiri stvari kojih je i malo mnogo:
Vatra,
Neprijateljstvo,
Siromaštvo,
Bolest.”
“Kćeri su za roditelje hajr i hasenat. Sinovi su nimet. Za hasenat čovjek dobija sevab, a za nimete će biti pitan i polagat će račun.”
“Ako se čovjek ne stidi kada čini grijeh i pogrešku, ako se u starosti ne pokaje i ne ostavi loša djela, i ako se kada je sam ne boji Allahu teala – u njemu nema hajra.”
“Tri stvari muslimana čine veoma časnim i uglednim:
Oprostiti onome ko mu čini zulm,
Činiti dobro onome ko njemu ne daje,
Posjećivati i raspitivati se za stanje onih koji njega ne traže.”
Hadisi koje prenosi Imam Džafer-i Sâdık
Neki od Hadis-i šerifa koje prenosi Imâm-i Džafer-i Sâdık glase:
Pejgamber efendija je rekao:
“Onoga koga Allahu teala uputi, niko ne može odvesti u zabludu. A onoga kome Allahu teala nije dao hidajet, niko ne može uputiti. Najljepši govor je Kitab Allahu teala. Najbolji put je put koji je pokazao Muhammed ‘alejhi-sselam. Najgore stvari su novotarije unesene u ovaj put. Svaka bid’at je dalalet i zabluda.”
“Znanje je riznica, a njegov ključ je pitati i učiti. Tražite znanje da vam se Allahu teala smiluje. Pri učenju znanja sevab imaju četiri osobe: učenik, učitelj, oni koji slušaju i oni koji ih vole.”
U Hadis-i kudsiju koji prenosi stoji:
“Lâ ilâhe illallah je Moja tvrđava. Ko to izgovori, ušao je u Moju tvrđavu. A ko uđe u Moju tvrđavu, spasit će se Moje kazne.”
Imâm-i Ahmed bin Hanbel hazretleri u svom Musnedu prenosi da je Džebrâil od Allahu teala prenio Pejgamberu efendiji dovu:
“Lâ ilâhe illallah hısnî, men kâlehâ dehale hısnî ve men dehale hısnî emine min azâbî.”
Ko ovu dovu prouči iskreno i s imenom prenosilaca nad bolesnikom ili čak ludom osobom, pronaći će šifa.
ZAŠTO NISI POTPUNO SLJEDIO?
Savjeti Imama Džafer-i Sâdika njegovim učenicima i sinu
Jednog dana je poznati alim i zahid toga vremena, Dâvûd-i Tâî, došao kod Džafer-i Sâdıka i rekao mu:
“Ey unuku Pejgambera efendije! Daj mi savjet, jer mi je srce potamnjelo.”
On mu odgovori:
“Ey Dâvûd! Ti si najveći zahid i onaj koji se najviše boji Allaha u našem vremenu. Kakvu potrebu imaš za mojim savjetom?”
Dâvûd-i Tâî reče:
“Ey unuku Resûlullaha! Vi imate üstünlük nad svim stvorenjima. Krv onog velikog Pejgambera teče vašim venama. Zato je vaša dužnost da svakome date nasihat.”
Na to Džafer-i Sâdık reče:
“Ey Dâvûd! Bojim se da će me na Sudnjem danu moj djed Muhammed ‘alejhi-sselam uhvatiti za ruku i reći: ‘Zašto me nisi potpuno slijedio?’ Ove stvari nisu pitanje porijekla i loze, nego ibadeta i djela.”
Kada je Dâvûd-i Tâî to čuo, počeo je plakati i rekao:
“Yâ Rabbî! Njegovo biće potiče iz loze pejgamberstva. Njegove riječi i život dokaz su svima. Ako on, čiji je djed Resûl ‘alejhi-sselam, a majka Betûl (Hazret-i Fâtıma), tako razmišlja, ko je onda Dâvûd da bi njegova djela imala ikakvu vrijednost!”
ONAJ KO BORAVI MEĐU GLUPACIMA
Vrlo je poznat nasihat koji je Džafer-i Sâdık dao svom sinu Mûsâ Kâzımu. Rekao mu je:
“Ey sine moj, budi zadovoljan svojom opskrbom! Ko je zadovoljan svojim rizkom, neće biti potreban nikome. Ko gleda u tuđi imetak, umrijet će kao siromah. Ko nije zadovoljan rizkom koji mu je Allahu teala odredio, optužio je Njega u Njegovom kaderu i stvaranju.
Ko svoje mahane vidi malima, tuđe vidi velikima. Zato svoje mahane uvijek smatraj velikim. Ko otkriva skrivene stvari drugih, njegove skrivene stvari bit će otkrivene ljudima. Ko kopa jamu svom bratu, sam će u nju pasti. Ko boravi među glupacima, bude ponižen; a ko je među alimima, bude poštovan.
Ey sine moj, mnogo se čuvaj srdžbe prema ljudima, jer će se i oni naljutiti na tebe. Čuvaj se praznih poslova i riječi, jer ćeš biti ponižen.
Ey sine moj, govori hakk i istinu, bilo u svoju korist ili protiv sebe! Ako tako budeš radio, ljudi će se savjetovati s tobom i tražiti tvoje mišljenje.
Ey sine moj, neka onaj s kim se družiš i koga posjećuješ bude lijepog ahlaka. Ne druži se s ljudima lošeg ahlaka i ne sastaj se s njima. Oni su poput pustinje bez vode, drveta bez zelenih grana i zemlje na kojoj ne raste trava.
Ey sine moj, budi onaj koji uči Kitab Allahu teala, naređuje dobro i odvraća od zla. Idi onome ko tebi ne dolazi. Govori s onim ko s tobom ne govori. Daj onome ko traži. Čuvaj se gibeta i prenošenja tuđih riječi. Jer prenošenje riječi povećava neprijateljstvo među ljudima. Ne istražuj mahane ljudi, jer onaj ko traži mahane drugih postane meta ljudima.”
