[ Allah postoji i Jedan je jedno je od osnovnih vjerovanja u Islamu. Dîn-i İslâm uči da je Allahu teala vječan, bez početka i kraja, Stvoritelj svih bića i Gospodar cijelog svemira. Savršeni red u svijetu, postojanje života i zakonitosti prirode jasno ukazuju na postojanje Jednog Stvoritelja.]
(Din-i İslam), odnosno Islam, znači vjerovati da Allahu teala postoji i da je Jedan, te vjerovati u sve Pejgambere “alejhimüssalevâtü vetteslîmât”. Allah je Biće koje je sve stvorilo, čije postojanje nema početka ni kraja, nema granice i čija se suština razumom ne može shvatiti; poznata su samo svojstva nužna za ulûhijjet i hâlikijjet. On postoji sam po Sebi i Jedan je. Osim Njega, ništa ne može samo po sebi vječno postojati. Samo On sve stvara i održava u postojanju.
Reći da postoji Sam po Sebi ne znači da je sam Sebe stvorio. Jer bi to značilo da je kasnije nastao. Međutim, Njegovo postojanje je vječno. Nikada nije bio nepostojeći. Postojati Sam po Sebi znači da Njegovo postojanje nije ovisno ni o čemu. Da bi sva bića mogla postojati, nužno je da On uvijek postoji. On posjeduje sva savršena svojstva potrebna da bi stvorio sve i održavao ih u ovakvom savršenom poretku. Nedostatak, mahana i manjkavost ne mogu postojati kod Njega.
Allah postoji i Jedan je – Razumski dokazi u Islamu
Kad ne bi postojalo Biće koje je stvorilo sva stvorenja, onda bi ili sve nastajalo samo od sebe ili ništa ne bi postojalo. Da sve samo od sebe postoji nije nešto što razum može prihvatiti. Jer da nešto postoji samo od sebe, moralo bi postojati prije samoga sebe. To znači da bi moralo biti “vâdžib-ul-vudžûd”, tj. nužno postojeće. Da je tako, ne bi moglo nastati nakon što nije postojalo niti nestati nakon što je postojalo. Međutim, vidimo da sve nastaje nakon nepostojanja i ponovo nestaje. Iz toga se razumije da nijedno stvorenje nije vâdžib-ul-vudžûd. Uostalom, postojanje samo po sebi nije nešto što razum može lahko shvatiti.
Vâdžib-ul-vudžûd mora biti Jedan. Mora postojati jedno Biće koje iz ničega stvara sva ostala bića. Kada ne bi bilo nužno da postoji jedan vâdžib-ul-vudžûd da bi stvorenja postojala, tada ne bismo mogli prihvatiti postojanje bilo čega.
Da sve postoji samo od sebe toliko je daleko od nauke da čak i naturalisti govore: “Priroda je to učinila”, “Sile prirode su to učinile.” Time, i ne shvatajući, priznaju da stvari ne nastaju same od sebe nego da imaju tvorca. Ali se sustežu da tom tvorcu pripišu imena i svojstva koja Mu dolikuju. Umjesto toga pripisuju sve nekoj nesvjesnoj i bezvoljnoj prirodi.
Tevhid i savršeni red svemira
Ne vidimo da se ijedan fizički ili hemijski događaj odvija sam od sebe. Za svako tijelo koje se pokrene, promijeni kretanje ili se zaustavi kažemo da je na njega djelovala neka sila. Smatrati da je sav ovaj sklad i red u svemiru nastao sam od sebe znači poricati zakone fizike i hemije. Ne postoji veće neznanje od toga da se ne vjeruje u Stvoritelja koji posjeduje znanje, volju i moć i koji je od ničega stvorio sve od atoma do Arša, nego se sve to pripisuje slučajnosti koja je suprotna zakonima fizike i hemije.
Nije razumno tvrditi da nema Stvoritelja koji je ova bića stvorio iz ničega i da je sve nastalo samo od sebe. Jer nastati nakon nepostojanja jeste jedan čin. A prema zakonima fizike i hemije, svaki čin ukazuje na silu koja ga izvodi. Dakle, prema nauci je nužno da postoji izvor sile prije toga.
Kada za svako postojeće biće ne bi postojao prvi uzrok, nego bi jedno stvaralo drugo unedogled, tada ništa ne bi moglo postojati. Jer niz bez početka u kojem jedno nastaje iz drugog zapravo znači nepostojanje.
Ovo se može objasniti primjerom: U mojoj ruci nalazi se jedna lira koju sam posudio od vas. Vi ste je posudili od svog prijatelja. On od nekog drugog. Kada bi ovaj lanac posuđivanja obuhvatio sve ljude na svijetu, ali ne bi imao početak, tj. kada ne bi postojao neko ko tu liru posjeduje samostalno a ne posuđeno, tada lira za koju tvrdim da je imam zapravo ne bi postojala. Jer ako je neko ima, mora ju je dobiti od drugoga. A ni taj drugi je nema da bi je mogao dati. Kada ne postoji prvi vlasnik, novac ne može kružiti iz ruke u ruku. Pošto lira postoji, jasno je da je morala krenuti od prvog vlasnika.
Isto tako, kada bi svako biće za svoje postojanje bilo ovisno o drugome, a taj drugi o nekom trećem i tako beskonačno, ništa ne bi moglo postojati. Jer svako biće bi zavisilo od nečega što samo ne postoji. Ovo znanje potvrđuje ajet-i kerim iz sure Ihlâs: “Allah postoji i Jedan je.”
Postojanje Adema također se lahko razumije iz ovoga. Kada ne bi postojao prvi čovjek, nego bi ljudski preci išli unazad beskonačno, danas ne bi bilo nijednog čovjeka na Zemlji. Jer beskonačan niz očeva znači da nema prvog oca. A bez prvog oca nema ni potomaka.
Vjerovanje u ahiret i Allahovu pravdu
Vjerovati u ahiret jednako je važno kao vjerovati u Allahu teala. Kada ne bi bilo ahireta, mnoga dobra djela koja nisu nagrađena na dunjaluku i mnoga zla i nepravde koje nisu kažnjene ostali bi bez odgovora. To bi za ovaj savršeno uređeni svijet bio veliki nedostatak. Ako čak i najmanja država ili zajednica ima sud pravde, zar da ovako veličanstveni svemir nema Sud pravde?
Potreba za ahiretom radi uspostavljanja pravde toliko je važna da su evropski mislioci, iako putem nauke nisu mogli shvatiti Allahovo postojanje, razmišljajući o moralu i pravdi jednoglasno prihvatili Njegovo postojanje. To znači da ljudska savjest, koja vara i koja nije jednaka kod svih ljudi, nije dovoljna da sama očuva moral. Zato je nužno da se nepravde i zla isprave na ahiretu.
Čudno je što Evropljani putem nauke nisu mogli razumjeti Allahovo postojanje. Jer naučna saznanja, koja otkrivaju savršeni red i zapanjujuću povezanost svih bića od atoma do Arša, jasno ukazuju na Allahu teala. Kao što se iz potrebe za ahiretom razumije postojanje Stvoritelja, još je lakše gledajući savršenu strukturu i precizne veze među stvorenjima razumjeti da imaju Stvoritelja.
To što ljudi iz nepravdi i manjkavosti u moralu zaključuju da mora postojati ahiret i Stvoritelj, a ne vide Stvoritelja kroz ljepotu i savršenstvo u svijetu, zaista je čudno. To pokazuje da ljudi često priznaju Hakka kada su u potrebi, a kada nisu, okreću se nezahvalnosti.
Onaj koji je stvorio ova bića iz ničega mora biti Jedan. Kada bi ih bilo više, ne bi se mogli složiti oko činjenja ili nečinjenja nekog djela. Ako se nijedna volja ne bi ostvarila, to bi značilo da su nemoćni. Ako bi se ostvarila volja jednog, drugi bi bio nemoćan. A nemoćan ne može biti Stvoritelj. Ako bi njihove volje uvijek bile iste, opet bi bili nemoćni jer bi bili prisiljeni slagati se.
Na Arapskom poluostrvu, gdje se pojavio Islam, ljudi su obožavali kipove i statue. Misli su bile zarobljene mnogoboštvom. Zato je Dîn-i İslâm mnogo upozoravao na zlo širka, i zato muslimanstvo počinje sa Kelime-i tevhidom.
Ljudima je u prirodi usađen osjećaj za vjeru. Zato je onaj koji ne vjeruje u Allaha zapravo duševno bolestan, psihopata. Takvi nesretni ljudi lišeni su velike duhovne podrške i nalaze se u veoma jadnom stanju. Jedan evropski mislilac rekao je: “Religioznost je velika sreća. Ali ja nisam dostigao tu sreću.”
