[Poređenje religija pomaže čovjeku da pronađe istinu i razumije zašto je islam pravi put.]
Jusuf Nebhânî “Rahmetullahi alejhi” u ovoj risâli kaže:
Hvala Allahu! On daruje kome hoće i upućuje ga na pravi put (hidajet), a koga hoće ostavlja u zabludi (dalalet). [On, Svojom pravdom, prima dove onih koji žele da se spase zablude i dostignu vječnu sreću.] Neka su salât i selâm na našeg gospodara Muhammeda ‘alejhi-sselam, neka je mir na njega, koji je najuzvišeniji među vjerovjesnicima i odabranima! Također činimo dove za njegovu porodicu (Âl), koja na zemlji blista poput zvijezda na nebu, i za sve njegove ashabe.
Stranice ove risâle su malobrojne, ali su znanja u njoj brojna. Oni koji imaju razum i znanje, ako je budu čitali pravedno i nepristrasno, prihvatiće je. Oni koje Allah uputi na pravi put odmah će u nju povjerovati. Ova risâla razdvaja (Sirat-i mustakim), koji je Allah darovao muslimanima, od puta zablude (dalâlet yolu) u kojem je ostavio njihove neprijatelje.
Ovoj risâli dao sam ime: (Hulasat-ul-kelam fi tercih-i din-il-islam), što znači: Sažetak riječi koje vode izboru islamske vjere.
Poređenje religija i istina islama
O čovječe koji želiš da se spasiš vječne patnje i da dostigneš beskrajne blagodati! Kada bi u svakom trenutku i na svakom mjestu razmišljao, ulagao krajnji trud, tražio pomoć od svih ljudi i radio koliko god ljudska snaga može, kako bi shvatio ovu veliku i važnu istinu i pronašao uzrok koji će te spasiti vječne kazne — sve to bi, u odnosu na veličinu ove istine, bilo vrlo malo. Čak bi to bilo poput davanja jednog zrna pijeska da bi se zadobilo cijelo bogatstvo svijeta.
Važnost ove istine ne može se objasniti ovim kratkim tekstom. Ovo pisanje je samo znak za onoga ko ima razum. Onaj ko ima razum, iz jednog znaka shvata cilj. Da bi se moglo razmišljati o ovome, reći ću nekoliko riječi koje mogu biti trag i smjernica:
Čovjek voli navike na koje se navikne i ne želi da ih napusti. Kada se rodi, navikne se na dojenje i ne želi da se odvoji od toga. Kako raste, navikava se na svoju kuću, svoju mahalu i svoj grad, pa mu je vrlo teško da se od njih odvoji. Kasnije se veže za svoj posao, zanat, nauku kojom se bavi, za svoju porodicu, svoj jezik i svoju vjeru. I od toga se ne želi odvojiti. Tako nastaju različite zajednice, narodi i nacije.
Prema tome, to što jedan narod voli svoju vjeru ne znači da je tu vjeru prihvatio zato što je spoznao da je ona najbolja. Razuman čovjek treba da prouči i svoju i druge vjere, da među njima prepozna onu koja je istinita i da se nje čvrsto drži. Jer vezivanje za pogrešnu vjeru vodi čovjeka u vječnu nesreću i trajnu patnju.
O čovječe, probudi se iz sna nemara! Ako kažeš: “Kako da saznam koja je prava vjera? Ja vjerujem da je moja vjera istinita i volim je”, znaj da je vjera pokornost naredbama i zabranama koje je Allah poslao preko Svojih poslanika. Te naredbe određuju dužnosti čovjeka prema njegovom Gospodaru i prema drugim ljudima.
Među postojećim vjerama treba istražiti koja na najispravniji i najkorisniji način objašnjava Allahova svojstva, oblike ibadeta i međusobne odnose među stvorenjima. Razum je snaga koja razlikuje dobro od zla. Potrebno je napustiti zlo, a dobro pažljivo istražiti.
Istraživanje vjere znači proučavanje njenog nastanka, njenih poslanika, ashaba, sljedbenika i velikih učenjaka. Ako ih smatraš ispravnim i vrijednim, prihvati tu vjeru! Slijedi razum, a ne svoj nefs! Nefs te obmanjuje govoreći da ćeš se postidjeti porodice, prijatelja ili loših vjerskih ljudi, ili da će ti od njih doći šteta. Međutim, sve te štete su ništa u poređenju s vječnom patnjom.
Onaj ko ovo ispravno shvati, sigurno će izabrati islam. Povjerovaće u Muhammeda ‘alejhi-sselam, neka je mir na njega, koji je posljednji od poslanika. Islam ionako naređuje vjerovanje u sve poslanike. Uči da su njihove vjere bile istinite, ali da su dolaskom svakog novog poslanika propisi prethodnih vjera prestajali važiti. Tako je i dolaskom Muhammeda ‘alejhi-sselam, neka je mir na njega, prestala važiti odredba svih prethodnih vjera.
Ako čovjek shvati da je vjera kojoj pripada pogrešna i napusti je, vjerovanje u Muhammeda ‘alejhi-sselam, čovjeku postaje teško za njegov nefs. Jer nefs je stvoren kao neprijatelj Allahu teala, Muhammedu ‘alejhi-sselam i Njegovoj vjeri. Ovo neprijateljstvo nefsa naziva se hamijjetul-džahilijja. Majke, očevi, učitelji i loše društvo u lažnoj vjeri [njihovi radiji, televizije i državni ljudi] pojačavaju ovu neprijateljsku osobinu nefsa. Zato je rečeno: “Podučavati dijete je kao pisati na kamenu.”
Da bi se ova neprijateljstva nefsa uklonila, potrebno je mnogo truda, borbe sa nefsom (džihad protiv nefsa) i uvjeravanje nefsa razumom. Pažljivo čitanje sljedećih redova biće pomoć u toj borbi:
Slijeđenje jedne vjere nije radi ponosa zbog vjere koju su ostavili otac i majka, nego radi postizanja vječne sreće i spasenja od beskrajne nesreće. Poslanik je čovjek koji posjeduje uslove poslanstva i koji prenosi Allahove naredbe Njegovim robovima. Slijeđenje takvog Poslanika i ulazak u njegovu vjeru je obavezno.
Oni koji obožavaju kipove (vešeni) i oni koji negiraju Boga (dehrijje – ateisti, masoni i komunisti) slični su životinjama. Vjere kao što su kršćanstvo i judaizam postale su neispravne iz sljedećih razloga:
1- U islamu Allahu teala ima savršena svojstva, a nema manjkavih. Ibadeti su lahki za izvršavanje, a međuljudski odnosi su zasnovani na pravdi. U drugim vjerama ibadeti i odnosi među ljudima su se vremenom mijenjali i izgubili razumnu i ispravnu formu.
2- Kada se prouče životi Muhammeda, Isaa i Musaa ‘alejhimu-sselam, kroz historiju, vidi se da je Muhammed ‘alejhi-sselam najplemenitiji, najuzvišeniji, najkorisniji, najznaniji, najpametniji i najupućeniji u znanje dunjaluka i ahireta. A bio je ummi, tj. nije znao čitati niti pisati i nije učio od ljudi.
3- Mu’džize Muhammeda ‘alejhi-sselam mnogo su brojnije od svih mu’džiza ostalih zajedno. Mu’džize drugih su prošle i završene, dok mu’džize Muhammeda ‘alejhi-sselam, posebno Kur’an-i kerim, traju do Sudnjeg dana. Kerameti njegovih evlija također se stalno i svuda manifestuju.
4- Među predajama koje su do nas prenijele vijesti o ove tri vjere, one koje govore o Muhammedu ‘alejhi-sselam, i njegovoj vjeri — Kur’an-i kerim i hadisi-šerif — brojnije su i vjerodostojnije od drugih. Sve su zapisane u knjigama i proširile su se po cijelom svijetu.
Muhammed ‘alejhi-sselam, obaviješten je o svom poslanstvu kada je imao četrdeset godina. Preselio je na ahiret kada je imao šezdeset tri godine. Njegovo poslanstvo trajalo je dvadeset tri godine. Nakon što mu se pokorilo cijelo Arapsko poluostrvo, nakon što se njegova vjera proširila i postala poznata svuda, i nakon što je njegov poziv bio čuven i na istoku i na zapadu, te nakon što su njegovi ashabi dostigli broj od oko sto pedeset hiljada, preselio je.
Oproštajni hadž obavio je sa oko sto dvadeset hiljada ashaba. Nakon osamdeset dana od toga preselio je na ahiret. Ajet časni iz sure Maide:
“Danas sam vam vjeru vašu usavršio, blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera”
objavljen je upravo na tom hadžu.
Svi ashabi bili su iskreni i povjerljivi. Većina njih bili su duboki učenjaci u vjeri, a svi su bili evlije. Oni su vjeru Poslanika ‘alejhi-sselam, i njegove mudžize proširili po zemlji, jer su odlazili u razne krajeve radi džihada. Ljude na mjestima gdje su dolazili podučavali su vjerskim znanjima i mudžizama, a oni su to prenosili drugima. Tako su učenjaci svake generacije prenosili znanje onima poslije njih, sve dok to nije zapisano u hiljadama knjiga.
Hadise koje su naučili razvrstali su u kategorije kao što su sahih i hasen. U svoja djela nisu unosili izmišljene riječi koje su lažljivci i Jevreji pripisivali hadisu. U tome su bili krajnje pažljivi i osjetljivi. Zahvaljujući njihovom trudu, islamska vjera je zasnovana na čvrstim temeljima i prenesena bez izmjena.
Ni jedna druga vjera nije prenesena na tako pouzdan način. Mu’džize voljenog Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam, i dokazi njegovog istinskog poslanstva, osnovne i nužne vjerske činjenice — kao što su postojanje Allahu teala, Njegovo jedinstvo i Njegova savršena svojstva, poslanstvo Muhammeda ‘alejhi-sselam, njegova iskrenost i povjerljivost, da je on najodabraniji među svim poslanicima; zatim vjerovanje u proživljenje nakon smrti, polaganje računa, Sirat-most, džennetske blagodati i džehennemske kazne; te da je obavezno klanjati pet dnevnih namaza, da su podne, ikindija i jacija od četiri rekata, sabah od dva, a akšam od tri rekata; da se počinje post kada se vidi mlađak ramazana, a završava kada se vidi mlađak ševvala; da je jednom u životu obavezno obaviti hadž; da je zabranjeno ženama i djevojkama izlaziti otkrivene glave i kose, kao i činjenje zinaluka; da je alkohol zabranjen, pa čak i njegova kap; da je zabranjeno klanjati bez abdesta, u stanju džunupluka ili hajza — sve ove nužne vjerske odredbe prenesene su jasno i ispravno svim muslimanima, i učenim i neukim.
Sve to do nas je došlo bez ikakve izmjene. To potvrđuju i pravedni i nepristrasni kršćani i Jevreji, jer i sami priznaju da njihovi izvori nisu tako pouzdani.
Blizina vremena Muhammeda ‘alejhi-sselam, nama, kao i veliki broj učenjaka koji su prenijeli islamsko znanje, spriječili su bilo kakvo unošenje laži i izmišljotina u islam. Kršćanske i jevrejske vjere nemaju ove dvije prednosti.
Između poslanstva Isaa ‘alejhi-sselam, i Muhammeda ‘alejhi-sselam, postoji oko šest stotina godina razlike prema historičarima, a prema islamskim učenjacima ta razlika iznosi oko hiljadu godina. U tom dugom periodu svijet je bio preplavljen neznanjem, pa je bilo veoma teško razlikovati istinite predaje od lažnih.
Isa ‘alejhi-sselam, nije dugo ostao u misiji da’weta. Nakon kratkog perioda od oko tri godine, Allahu teala ga je uzdigao na nebo dok je imao trideset i tri godine. U tom kratkom vremenu bio je slab i potlačen pred nevjernicima. Nije mogao slobodno obavljati svoju poslaničku dužnost. Jevreji i rimska vlast su mu stalno pravili prepreke. Njegovih pomagača, poznatih kao havarije, bilo je vrlo malo. Oni koji su mu vjerovali bili su samo dvanaest lovaca, i svi su bili slabi ljudi.
Nakon što je Isa ‘alejhi-sselam, uzdignut na nebo, predaje i izvještaji su sakupljeni i iz njih su napisane knjige Indžila, koje su kružile među neukim ljudima. Prilikom prevođenja, te knjige su mijenjane. U tim Indžilima nalaze se mnoge informacije koje su međusobno kontradiktorne i suprotne razumu. Čak se međusobno pobijaju i poništavaju. Takve razlike postoje i u različitim rukopisima istog Indžila.
Zbog tih neslaganja, u svakom periodu su se sveštenici okupljali i bili primorani da “ispravljaju” Indžile, dodajući i izbacujući mnoge dijelove, te su u njih unosili brojne besmislice koje nemaju veze s vjerom. Ljude su prisiljavali da vjeruju u te knjige. Većina onoga što se u njima nalazi nisu riječi Isa’a ‘alejhi-sselam, niti njegovih havarija. Zbog toga su se ljudi podijelili u razne sekte i pravce. U svakom vremenu pojavljuju se nove denominacije, a većina se odvaja od ranijih. Svi oni znaju da Indžili koje imaju nisu izvorna vjera koju je donio Isa ‘alejhi-sselam.
Isto stanje je i sa jevrejskim knjigama koje govore o vjeri i mudžizama Musa’a ‘alejhi-sselam. Vremenska razlika u ovom slučaju je još veća. Musa ‘alejhi-sselam, prema jednoj predaji, preselio je oko 2348 godina prije hidžre Muhammeda ‘alejhi-sselam. Tokom dugih perioda neznanja bilo je gotovo nemoguće sačuvati vjeru u njenom izvornom obliku. Vladari poput Buhtunnasara ubijali su jevrejske vjerske učenjake, a dio njih su odveli u ropstvo iz Kudsa u grad Babilon.
Čak je dolazilo do vremena kada u Kudsu nije ostao niko ko bi mogao čitati Tevrat. Danijal ‘alejhi-sselam, učio je Tevrat napamet i diktirao ga, čime ga je sačuvao od potpunog nestanka. Međutim, nakon njega i njegovi zapisi su promijenjeni, a u njih su uneseni tekstovi koji nisu dostojni Allahu teala niti poslanicima.
Nakon vremena Muhammeda ‘alejhi-sselam, svi narodi znaju da u njegovom ummetu ne postoji širenje neznanja. Naprotiv, među muslimanima je znanje uzdignuto, a formirane su velike islamske države koje su širile nauku, pravdu i ljudska prava na sve strane.
Zašto je islam pravi put
Danas, svako ko ima razum i pravednost, ako prouči ove tri vjere, sigurno će prihvatiti islam. Jer cilj je pronaći istinitu vjeru. Laž i potvora su u islamu strogo zabranjeni. Kur’anski ajeti i hadisi-šerifi to jasno i strogo zabranjuju. Ako je zabranjeno lagati o bilo kome, onda je laganje o Allahovom Poslaniku još mnogo teže i strašnije.
Zbog toga u islamskim knjigama koje govore o Muhammedu ‘alejhi-sselam, i njegovim mudžizama ne može postojati laž niti greška. Razuman i pravedan čovjek treba da ostavi tvrdoglavost, da napusti put koji vodi u propast i da slijedi vjeru istine i sreće.
Dunjalučki život je veoma kratak. Svaki njegov dan prolazi i postaje prošlost. Kraj svakog čovjeka je smrt. A ono što dolazi poslije toga jeste ili vječna kazna ili vječne blagodati. Njihovo vrijeme se brzo približava svakom čovjeku.
O čovječe! Smiluj se samome sebi! Ukloni veo nemara sa svog razuma! Spoznaj neistinu kao neistinu i trudi se da se od nje spasiš. Istinu spoznaj kao istinu i slijedi je, čvrsto je se drži!
Odluka koju ćeš donijeti je veoma velika i izuzetno važna, a vrijeme koje imaš je vrlo kratko. Sigurno ćeš umrijeti! Razmisli o trenutku svoje smrti! Pripremi se za ono što te čeka!
Ako ne slijediš istinu, nećeš se spasiti vječne patnje. Kasno kajanje neće koristiti. U posljednjem trenutku života prihvatanje istine neće biti primljeno. Međutim, pokajanje muslimana za svoje grijehe biva prihvaćeno.
Tog dana Allah teala će reći: „Moj robe! Dao sam ti svjetlo razuma. Naredio sam ti da preko njega spoznaš Mene, da vjeruješ u Mene, u Mog Poslanika Muhammeda, ‘alejhi-sselam, i u vjeru islam koju je donio. O dolasku ovog Poslanika obavijestio sam u Tevratu i Indžilu. Njegovo ime i njegova vjera prošireni su po svim zemljama. Ne možeš reći da nisi čuo. Danju i noću si radio za dunjaluk i njegove užitke, a nikada nisi razmišljao o onome što te čeka na ahiretu. U nemaru si dočekao smrt.“
Šta ćeš tada odgovoriti?
O čovječe! Razmisli o onome što dolazi! Prije nego što ti život istekne, saberi svoj razum! Svi koje vidiš, s kojima razgovaraš, koje voliš ili kojih se bojiš — svi su jedan po jedan umrli. Prošli su kao sjenke.
Dobro razmisli! Kakva je ogromna patnja gorjeti u vječnoj vatri! A kakva je ogromna blagodat živjeti u beskrajnim blagodatima! Izbor između ova dva puta sada je u tvojim rukama. Svačiji kraj će biti jedno od ta dva — i od toga nema bijega.
Ne razmišljati o tome i ne poduzeti pripremu velika je neznanje i ludost.
Neka nas Allah teala učini od onih koji slijede razum. Amin.
U knjizi (Kavl-us-sebt fi reddi ‘ala deavijil-protestanat) stoji:
Alim Rahmetullah efendi, u djelu (Izhar-ul-hakk) kaže:
Prije pojave islama nigdje nije postojala ni prava Tevrat ni pravi Indžil. Danas postojeće knjige nastale su miješanjem istinitih i lažnih predaja i predstavljaju historijske spise tog tipa.
Tevrat i Indžil koji se spominju u Kur’ani-kerimu nisu ove knjige koje danas postoje pod tim imenima. Sve ono što Kur’ani-kerim potvrđuje iz njih — to je istina; ono što odbacuje — nije istina. A ono što Kur’ani-kerim ne spominje, o tome ne kažemo ni da je istina ni da je laž.
Ne postoji nikakav pouzdan dokaz da su četiri Evanđelja Allahov govor. Čak je i jedan engleski sveštenik, koji je govorio u Indiji, to priznao i rekao da su, tokom velikih previranja koja su se dogodila do 313. godine nove ere, ti dokazi nestali.
Horn u drugom tomu svog komentara Indžila, kao i historičar Mocheim u prvom tomu svog djela (izdanje 1913., str. 65), te Lardner u petom tomu komentara Indžila (str. 124), navode da su u Evanđelima vršene dopune i izmjene.
Girum kaže: „Kada sam prevodio Indžil (Kitab-i mukaddes), uvidio sam da se njegovi dijelovi međusobno ne podudaraju.“
Adam Clarke u prvom tomu svog komentara kaže: “Tokom latinskih prijevoda Indžila došlo je do velikih izmjena i dodavanja koja se međusobno ne slažu.”
Katolik Ward u knjizi iz 1841. godine (str. 18) kaže: „Istočni heretici su izmijenili mnoge dijelove Indžila. Protestantski sveštenici su u izvještaju kralju Džejmsu I naveli da se u našim psalmima nalaze gotovo dvjesto izmjena — dodavanja, izbacivanja i promjena.“
Kasnije su i protestantski sveštenici izvršili dodatne izmjene.
Ovime završava govor Rahmetullah efendije.
Svi sveštenici znaju da Isa ‘alejhi-sselam, nije ništa pisao, niti je ostavio bilo kakav pisani dokument, niti je ikome naređivao da piše. Svoju vjeru nije prenio u pisanoj formi.
Nakon što je uzdignut na nebo, među njegovim sljedbenicima (Isaućanima) pojavile su se razlike i podjele. Oni se nisu ujedinili niti su zajednički utvrdili vjerska učenja. Kasnije je napisano više od pedeset Evanđelja. Od njih su izabrana četiri.
Evanđelje po Mateju napisano je na sirijskom jeziku u Palestini, osam ili dvanaest godina nakon Isaa ‘alejhi-sselam. Taj originalni primjerak danas ne postoji; postoji samo njegova grčka verzija.
Evanđelje po Marku napisano je oko trideset godina kasnije u Rimu. Evanđelje po Luki napisano je dvadeset osam godina kasnije u Aleksandriji, na grčkom jeziku. Evanđelje po Jovanu napisano je trideset osam ili šezdeset pet godina kasnije u gradu Efesu.
U svim njima nalaze se predaje, priče i određeni događaji koji su se desili nakon Isaa ‘alejhi-sselam . Luka i Marko nisu bili od Havarija; oni su zapisivali ono što su čuli od drugih. Autori ovih tekstova svoje spise nisu nazvali Evanđeljem, već historijskim knjigama. Tek kasnije su prevodioci počeli da ih nazivaju Evanđeljima.
U turskoj knjizi (Izah-ul-meram) stoji:
Izvorni Indžil bio je na hebrejskom jeziku. Kada su Jevreji uhvatili Isaa ‘alejhi-sselam s namjerom da ga pogube, uništili su ga. Tokom tri godine, koliko je trajala njegova da’vet, nije bio zapisan nijedan njegov primjerak.
Kršćani poriču postojanje izvornog Indžila. U četiri knjige koje oni nazivaju Indžilom ne nalaze se propisi o ibadetu. U njima su samo zabilježene rasprave Isaa ‘alejhi-sselam sa Jevrejima. A vjerska knjiga je ona koja propisuje ibadete.
Ako kažu da ibadet čine prema Tevratu, zašto onda ne izvršavaju njegove važne naredbe — poput davanja posebne važnosti suboti (jevmu-sebt), obrezivanja, činjenja dove stojeći svako jutro i večer, posta u određenim danima, prava na razvod i zabrane jedenja svinjskog mesa? U njihovim Indžilima ne postoji nikakav dokaz da su ove naredbe ukinute.
Nasuprot tome, u Kur’ani-kerimu su detaljno objašnjeni ibadeti, lijep ahlak, pravni odnosi, trgovina, poljoprivreda i podsticaj na nauku. U njemu su riješena i tjelesna i duhovna pitanja čovjeka.
Iako su pjesnici, književnici i nevjernici tokom četrnaest stoljeća ulagali veliki trud, nisu uspjeli donijeti ništa slično jednom ajetu Kur’an-i kerima. Iako su njegove riječi na arapskom jeziku i koriste se svuda, nemogućnost da se napravi nešto slično pokazuje da je on mu’džiza.
Druge mu’džize Muhammeda ‘alejhi-sselam su prošle i ostala su samo njihova spominjanja, dok Kur’ani-kerim stalno sija poput sunca, u svakom vremenu i na svakom mjestu. On je lijek i spas za svaku bolest.
Allahu teala ga je, iz Svoje beskrajne milosti, objavio Svome voljenom Poslaniku kao dar svim ljudima, kako bi postigli sreću. Svojom beskrajnom dobrotom sačuvao ga je od izmjena i iskrivljenja. Takvo obećanje nije dato za druge objavljene knjige.
Allahu teala je Kur’ani-kerim objavio Svome Poslaniku Muhammedu ‘alejhi-sselam putem meleka Džebraila, postepeno, tokom dvadeset tri godine. Prvi halifa, Ebu Bekr radijallahu teala anhu, sakupio je ove ajete i dao da se zapišu, pa je tako nastala knjiga nazvana Mushaf.
Trideset tri hiljade ashaba jednoglasno je potvrdilo da je ovaj Mushaf potpuno isti kao ono što je prenio Muhammed ‘alejhi-sselam. U djelu Rijad-un-nasihin (str. 375) navodi se da Kur’ani-kerim ima 6236 ajeta. Kada se neki duži ajeti podijele, broj ajeta može dostići 6366.
Muhammed ‘alejhi-sselam je cijeli Kur’ani-kerim objasnio svojim ashabima. Islamski učenjaci su ono što su čuli od ashaba zapisali. Tako su nastale hiljade tefsira koji su se proširili po cijelom svijetu.
Danas su svi primjerci Kur’ani-kerima širom svijeta potpuno isti — među njima nema razlike ni u jednom slovu, pa čak ni u jednoj tački.
Vjere svih poslanika bile su različite, jer su bile prilagođene potrebama njihovog vremena. Međutim, u svim vjerama ono u što se vjeruje bilo je isto. Svi su obavještavali da je Allahu teala jedan i da će nakon smrti doći ponovno proživljenje.
U četvrtom poglavlju Tesnije stoji: “Gospodar nebesa i zemlje je jedan, drugog nema.” U šestom poglavlju: „Čuj, o Izraele! Naš Gospodar je jedan.“ U knjizi Sıfr-ul-mulûk-is-salis (Sveto Pismo, Stari zavjet, 2. Ljetopisa, 6:18) piše da je Sulejman ‘alejhi-sselam, kada je sagradio Bejt-ul-mukaddes (Mesdžidul-aksa u Kudsu), rekao: “O Gospodaru Izraela! Nema na nebu ni na zemlji sličnog Tebi. Ti ne staješ ni u nebesa ni u zemlju, pa kako bi mogao stati u ovu kuću koju sam sagradio.”
U knjizi Sıfr-ul-mulûk-il-evvel (Samuel 1), u 15. poglavlju, 29. ajetu, navodi se da je poslanik Samoil rekao: “Uzvišeni Izraelov (Bog i božanstvo) ne laže i ne kaje se, jer On nije čovjek.”
U knjizi koja se pripisuje poslaniku Išaija, u 45. poglavlju, stoji: “Ja sam Gospodar i nema drugog boga osim Mene. Ja stvaram svjetlo i tamu, činim dobro i stvaram zlo.”
U 19. poglavlju Evanđelja po Mateju stoji: “Jedan čovjek mu reče: ‘Učitelju dobri, šta da učinim da steknem vječni život?’ On mu odgovori: ‘Zašto me nazivaš dobrim? Niko nije dobar osim Jednog — a to je Allah. Ako želiš vječni život, izvršavaj Njegove zapovijedi!’”
U 12. poglavlju Evanđelja po Marku, jedan od učenih upita: “Koja je prva zapovijed?” Isa ‘alejhi-sselam odgovori: “Prva od svih zapovijedi jeste: Gospodar naš je jedan. Voli svoga Gospodara svim srcem i svom snagom!”
I Muhammed ‘alejhi-sselam je isto ovako rekao.
Onaj ko poriče Muhammeda ‘alejhi-sselam, time poriče sve poslanike. Vjerovanje u tzv. teslis (trojstvo) znači poricanje svih poslanika. Učenje o trojstvu pojavilo se dugo nakon što je Isa ‘alejhi-sselam uzdignut na nebo. Prije toga su i kršćani bili na vjerovanju u tevhid i primjenjivali su propise Tevrata.
Kada su mnogi mnogobošci i grčki filozofi prihvatili kršćanstvo, unijeli su u njega i svoje staro vjerovanje u trojstvo. Prvi koji je u kršćanstvo unio ovu ideju bio je sveštenik po imenu Seblijus oko 200. godine, zbog čega je proliveno mnogo krvi. To je opširno opisano u francuskoj knjizi Kurret-un-nufus i njenom arapskom prijevodu.
U to vrijeme mnogi učenjaci branili su tevhid i govorili da je Isa ‘alejhi-sselam čovjek i poslanik. Oko 300. godine u Aleksandriji, Arijus je javno zastupao tevhid i širio da je trojstvo pokvareno i neispravno vjerovanje. Međutim, na saboru koji je car Konstantin sazvao u Nikeji 325. godine, tevhid je odbačen, a Arijus izopćen.
Oni koji vjeruju u trojstvo ne znaju ni šta zapravo znači ono što nazivaju trećim bogom, Ruh-ul-kuds. Kažu da je Isa ‘alejhi-sselam nastao od Ruh-ul-kudsa u utrobi njegove majke Merjem-i azra. U islamu je jasno objašnjeno da je Ruh-ul-kuds melek po imenu Džebrail.
