Ko je bio Bâjezîd-i Bistâmî?
Jedan od velikih evlija. Bio je od onih koji su ljude pozivali Hakku, pokazivali im pravi put i vodili ih ka istinskoj sreći. Peti je u lancu velikih alima i evlija poznatom kao Silsile-i alijje. Poznat je po nadimku Sultan-ul-Arifin. Njegov kunjet bio je Ebu Jezid. Pravo ime mu je bilo Tajfur, a ime njegovog oca Isa. Rođen je 776. (H.160) ili 803. godine (H.188) u mjestu Bistam, na obali Hazarskog mora u Iranu.
Kerameti i Mudrosti Bâjezîd-i Bistâmîja
Njegovi kerâmeti počeli su se pokazivati još dok je bio u majčinoj utrobi. Kada bi njegova majka, dok je bila trudna s njim, stavila u usta nešto sumnjivo, on bi je udarao iz stomaka sve dok to ne izbaci.
Kada je bio dijete, jednog dana igrao se u dvorištu džamije. Tuda je prolazio Šakik-i Belhi i, ugledavši ga, rekao:
„Ovo dijete će, kada odraste, biti najveći evlija svoga vremena.”
Drugom prilikom jedan muhaddis ga je ugledao i veoma mu se dopao. Da bi ispitao njegovu inteligenciju i razumijevanje, upitao ga je:
„Lijepo dijete, znaš li pravilno klanjati namaz?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Da, ako Allah htjedne, uspijevam.”
Ovaj ga zatim upita:
„Kako?”
Bâjezid-i Bistâmi reče:
„Kažem: ‘Izvoli, ja Rabb!’, pa uzimam tekbir da izvršim Tvoju naredbu. Kur’an-i kerim učim polahko i razgovijetno, sa poštovanjem idem na rükû, sa poniznošću činim sedždu i predajem selam kao da se opraštam.”
Čovjek se tome zadivi i reče:
„O voljeno i bistro dijete! Kada već posjeduješ takvu vrlinu i duboko razumijevanje, zašto dopuštaš ljudima da te miluju po glavi?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Oni ne dodiruju mene, nego ljepotu kojom me je Allahu teala ukrasio. Kako da ih spriječim da dodiruju nešto što ne pripada meni?”
Kada je bio mali, njegova majka ga je poslala u mekteb. Hazreti Bâjezid je s velikom pažnjom nastavljao svoje učenje. Jednog dana, dok je u mektebu učio Kur’an-i kerim, bio je toliko pod uticajem jednog âjet-i kerima (sura Lukman, 14) da se rano vratio kući. Njegova majka se začudi i upita ga zašto se rano vratio, a on odgovori:
„Vidio sam jedan âjet-i kerim. U njemu Allahu teala naređuje da služim i budem poslušan Njemu i tebi. Zato ili moli Allahu teala za mene da mi olakša služenje i poslušnost tebi, ili me pusti da se potpuno posvetim ibadetu Allahu teala.”
Majka mu reče:
„Predajem te Allahu teala. Posveti se Njemu.”
Nakon toga Bâjezid se potpuno predao Allahu teala i nije pokazivao nemar ni u jednoj Njegovoj naredbi. Ali nije zanemarivao ni služenje svojoj majci. Njene i najmanje želje smatrao je velikom naredbom i trudio se da ih u svakom stanju ispuni. Jer takva je bila i naredba Allahu teala.
Samo dva puta u životu nije uspio ispuniti želju svoje majke. O tome je s velikim kajanjem govorio:
„Samo dva puta u životu nisam mogao ispuniti želju svoje majke. I svaki put sam zbog toga pretrpio štetu. Prvi put sam pao i povrijedio nos. Drugi put sam se okliznuo i pao, pa mi se razbio ćup s vodom na ramenu.”
Služenje Majci u Životu Bâjezîd-i Bistâmîja
Bila je hladna i ledena zimska noć. Njegova majka ga je iz postelje pozvala i zatražila vode. Bâjezid-i Bistâmi odmah ustade i ode po ćup, ali u njemu nije bilo vode. Zato ode do izvora i napuni ga. Kada se vratio i prišao majci s ćupom prekrivenim ledom, vidio je da je ponovo zaspala. Nije imao srca da je probudi, pa je čekao.
Nakon nekog vremena majka se probudi i promrmlja:
„Vode, vode!”
Bâjezid je stajao čekajući s ćupom u ruci. Od silne hladnoće ruka mu se zaledila i prsti su mu se zalijepili za ćup. Majka, vidjevši to stanje, reče:
„Sinko moj, zašto ne spustiš ćup na zemlju nego ga držiš u ruci?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Majko moja, čekam s ćupom u ruci da vam odmah dam vodu čim se probudite.”
Na to njegova majka iskreno prouči dovu:
„Ja Rabbi! Ja sam zadovoljna svojim sinom. Budi i Ti zadovoljan njime!”
Možda je upravo zbog ove dove njegove majke Allahu teala njemu podario veoma visoke stepene evlijaluka.
U mladosti nije osjećao slast u nekim ibadetima koje je činio. To bi povremeno govorio svojoj majci i pitao je da li je bilo kakvog propusta u njegovom odgoju. Govorio bi:
„Majko moja, kada si me dojila, jesi li zbog mene uzela nešto haram? Osjećam u sebi nešto što me odvraća od moga Rabb-a, ali ne znam šta je.”
Njegova majka je dugo razmišljala, pa reče:
„Sine moj, sjećam se samo jedne stvari. Bio si još mali. Otišla sam kod komšija. Dok si mi bio u naručju počeo si plakati. Nisam te mogla smiriti. Da te utišam, umočila sam prst u tarhanu koja se kuhala na ognjištu, bez dopuštenja komšinice, i stavila ti u usta.”
Nakon toga zatražio je od majke da ode toj komšinici i zatraži halal. Kada je njegova majka to učinila, počeo je osjećati slast u ibadetima.
Bio je Uvejsi. Iako je rođen četrdeset godina nakon preseljenja Imâm-i Džafer-i Sadika, okoristio se sohbetom Imâm-i Ali Rize i, preko njegovog bereketa, ruhânijetom Imâm-i Džafer-i Sadika. Bâjezid je postao poznat po tome što je primao feyz iz ruhânijeta Imâm-i Džafer-i Sadika.
Trideset godina boravio je u okolini Šama i učio znanje od stotinu trinaest alima. U ilahijskoj ljubavi bio je toliko uznapredovao, a u ibadetu dosegao takve stepene da bi mu, dok klanja namaz, od Allahovog straha škripale kosti u grudima, pa su to prisutni mogli čuti. Bio je izuzetno učen, vrijedan i književno nadaren. Njegove pjesme bile su poznate.
Iz poštovanja i ljubavi prema jednom od svojih učitelja kod kojeg je učio znanje, oporučio je da bude ukopan pored njegovog kabura i da njegov kabur bude dublji od kabura njegovog učitelja, kako bi njegovo tijelo bilo niže od tijela njegovog učitelja.
Njegov najveći učitelj bio je hazreti Imâm-i Džafer-i Sadik, koji je bio sebeb da dostigne veoma visoke stepene na putu približavanja Allahu teala. Feyz i ma’rifet primao je iz mubarek ruhânijeta Imâm-i Džafer-i Sadika.
Bâjezid-i Bistâmi nalazio se u huzuru jednog od svojih učitelja. Njegov učitelj reče:
„Donesi knjigu sa one police.”
Bâjezid upita:
„Efendija, koju knjigu sa koje police želite?”
Učitelj mu odgovori:
„Tolike godine dolaziš ovdje. Mislim na policu iznad mjesta gdje sjediš u dershani.”
Na to Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Efendija, iz pažnje prema vašem mubarek sohbetu i iz poštovanja prema edebu, do sada nisam ni podigao glavu da gledam okolo.”
Njegov učitelj, čuvši ove riječi, reče:
„Kada je tako, tvoj posao je upotpunjen. Sada se možeš vratiti u Bistam i druge podučavati onome što si od nas naučio.”
Jednog dana su ga upitali:
„Ko je tvoj müršid i vodič na ovom putu?”
On odgovori:
„Jedna žena.”
Prisutni se začudiše:
„Kako to može biti?”
Na to on reče:
„Jednog dana išao sam putem potpuno obuzet ljubavlju prema Allahu teala. Ugledah jednu ženu. Zamolila me da joj prenesem vreću brašna koju je nosila. Pomislio sam da nemam dovoljno snage. Pokazao sam na lava koji se nalazio u kavezu u blizini. Kavez se otvorio i lav je prišao. Natovario sam vreću na njega. Ali sam se veoma uplašio i postidio zato što sam javno pokazao kerâmet. Htio sam saznati da li me žena prepoznala, pa sam je upitao:
‘Kada stigneš na pijacu, šta ćeš reći koga si srela?’
Žena odgovori:
‘Reći ću da sam srela nasilnika Bâjezida.’
Začuđeno sam upitao:
‘Zašto?’
Ona odgovori:
‘Allahu teala nije stvorio ovog lava da nosi teret, pa zašto si ga opteretio? Zar to nije zulm? Ako si to učinio da bi ljudi za tebe govorili da si sahibija kerâmeta, onda je to veoma ružno.’
Nakon toga sam mnogo plakao i činio istigfar. Poslije toga, kad god bi se kod mene pojavilo neko vanredno stanje, vidio bih natpis:
‘Lâ ilâhe illallah Muhammedün resûlullah, Nûh Nedžijullah, Ibrahim Halîlullah, Musa Kelîmullah, Isa Rûhullah’
ili bih ugledao neki nur. Tako sam razumio da su stanja koja se kod mene pojavljuju potvrđena od strane Allahu teala.”
Bâjezid-i Bistâmi bio je toliko uronjen u ljubav prema Allahu teala da se ničega osim Njega nije sjećao. Imao je učenika koji je dvadeset godina bio uz njega i nije se odvajao od njega. Svaki put kada bi ga pozvao, pitao bi ga:
„Sinko moj, kako ti je ime?”
Jednom prilikom učenik reče:
„Efendija, već dvadeset godina imam čast da budem uz vas i da vam služim, ali ne mogu razumjeti zašto me svaki put ponovo pitate za ime.”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Sine moj, oprosti mi. Svaki put kada te pitam za ime, to je zato što, kada ljubav prema Allahu teala ispuni moje srce, obuzme me takvo stanje da zaboravim sve osim Njega. Trudim se da zapamtim tvoje ime, ali u tom stanju ga opet zaboravim. Nemoj se zbog toga žalostiti.”
Tako je smirio srce svoga učenika.
Jednog dana neki njegovi bliski ljudi rekoše:
„Efendija, na jednom mjestu živi veliki čovjek. On je evlija, sahibija fazileta i kerâmeta.”
Mnogo su ga hvalili. Na to Bâjezid-i Bistâmi reče:
„Ako je tako, onda trebamo posjetiti tog velikog čovjeka.”
Krenuo je s nekim učenicima prema njemu. Kada su stigli, Bâjezid-i Bistâmi ugleda čovjeka o kojem su govorili kako ide prema mesdžidu i pljuje prema kibli. Odmah se okrenu i vrati bez susreta.
Zatim reče:
„Kako neko ko je slab u izvršavanju propisa vjere, u slijeđenju sünnet-i senijje i u čuvanju edeba može biti sahibija kerâmeta? Nemoguće je da takva osoba bude od evlija Allahu teala.”
Upitali su ga:
„Kako ste dostigli ove visoke stepene?”
On odgovori:
„Jedne noći, dok su svi spavali, izašao sam iz Bistama. Mjesec je obasjavao sve oko mene. Dok sam hodao, iznenada ugledah veličanstven makam. Naspram njegove veličine osamnaest hiljada alema izgledalo je kao jedna trunka. Izgubio sam razum od zadivljenosti i obuzelo me posebno stanje.
U tom stanju rekoh:
‘Ja Rabbi! Zašto je ovako velika i lijepa dergâh prazna?’
Odmah začuh glas:
‘Ova dergâh nije prazna zato što niko ne dolazi, nego zato što one koji dolaze ne primamo jer nisu dostojni i prikladni.’
U jednom trenutku kroz srce mi prođe misao da budem šefadžija kako bi svi ljudi dostigli taj huzur. Ali sam se odmah sjetio da makam šefâata pripada samo Sultan-ul-Enbijâ Muhammedu Mustafi sallallahu ‘alejhi ve sellem i shvatio da bi takva misao s moje strane bila nepoštovanje prema tom makamu. Odustao sam od te pomisli.
Tada začuh glas:
‘O Bâjezide! Zbog tvoje ljubavi prema Sultan-ul-Enbijâ i zbog poštovanja edeba, i Mi uzdižemo tvoj edeb i tvoj stepen. Do Sudnjega dana bićeš spominjan kao Sultan-ul-Arifin.’”
Jedne noći Sultan-ul-Arifin Bâjezid-i Bistâmi prespavao je sabah-namaz. Nakon što ga je naklanjao kao kaza, toliko je plakao i jecao da je čuo glas:
„O Bâjezide! Oprostio sam ti ovaj grijeh. A zbog tvoje pokajnosti i plača dao sam ti još sevab sedamdeset hiljada namaza.”
Nakon nekoliko mjeseci ponovo ga je savladao san. Šejtan dođe, uhvati mubarek nogu Bâjezida-i Bistâmija i probudi ga govoreći:
„Ustani, namasko vrijeme prolazi!”
Bâjezid-i Bistâmi reče:
„O prokletniče! Ti nikada nisi ovako postupao. Uvijek si želio da ljudima prođe namaz i ostane kao kaza. Kako to da si me sada probudio?”
Šejtan odgovori:
„Prije nekoliko mjeseci, kada si propustio sabah-namaz, zbog tvog kajanja i tuge mnogo si plakao i dobio sevab sedamdeset hiljada namaza. Danas sam te probudio kako bi dobio samo sevab jednog namaza u njegovom vremenu, a ne sevab sedamdeset hiljada namaza.”
U njegovo vrijeme bilo je na hiljade evlija. Svi su bili sahibije ibadeta, rijazeta, keşfa i kerâmeta. Ali kutubluk toga vremena bio je dat jednom nepismenom kovaču. Bâjezid-i Bistâmi bio je veoma zadivljen mudrošću toga.
Poželio je vidjeti tog kovača koji je danonoćno radio za naknadu svoje porodice i nije se odvajao od nakovnja. Jednog dana ode u njegovu radnju, nazva selam, a kovač se silno obradova kada ga ugleda. Poljubio mu je ruke i zamolio ga za dovu.
Pošto još nije bio upoznat sa svojim makamom, reče:
„Ja bih trebao ljubiti tvoje ruke, a ti meni učiniti dovu! Ja sam taj kome treba vaša dova.”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Kada bih ti ja učinio dovu, moja unutrašnja bol se ne bi smanjila.”
Kovač upita:
„Kakva je to bol? Reci da potražimo lijek.”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Stalno razmišljam šta će biti s tolikim ljudima na Sudnjem danu. Nemam druge boli osim te.”
Zatim je počeo glasno plakati. Rasplakao je i Bâjezida-i Bistâmija. Tada je Bâjezid u sebi čuo glas:
„Oni nisu od onih koji govore ‘moj nefs, moj nefs’, nego od onih koji govore ‘moj ummet, moj ummet’.”
Tada je nestalo njegovo čuđenje i razumio je zašto je makam kutubluka dat tom kovaču. Shvatio je da su takvi ljudi svakog trenutka povezani sa mubarek srcem voljenog Pejgambera sallallahu ‘alejhi ve sellem i da su mazhar njegove hakikati.
Bâjezid-i Bistâmi upita kovača:
„Šta tebe briga za patnju ljudi?”
Kovač odgovori:
„Kako da me se ne tiče? Moja priroda je zamiješana vodom samilosti. Kada bi sav azab džehennemlija natovarili meni i njih oslobodili, ja bih bio sretan i moja bi se bol smirila.”
Taj kovač znao je samo onoliko sura i âjet-i kerima koliko je potrebno za farz namaza. Ono što nije znao, naučio ga je Bâjezid-i Bistâmi. A on je tada dostigao duhovne stepene koje nije mogao postići četrdeset godina. Njegova unutrašnjost se ispunila ilahijskim feyzom. Tada je Bâjezid-i Bistâmi potpuno razumio da je tajna kutubluka nešto sasvim drugo.
Hazreti Bâjezid-i Bistâmi mnogo je obilazio mezarja. Jedne noći, dok je hodao po mezarju, noćni čuvar ga udari štapom. Bâjezid reče:
„Lâ havle velâ kuvvete illâ billâhil alijjil azîm.”
Čuvar ga udari još nekoliko puta, pa mu se štap slomi. Kada se Bâjezid hazretleri vratio kući, upitao je učenike za cijenu štapa. Toliki novac stavio je u kesu i zajedno s malo slatkiša poslao jednom učeniku da odnese čuvaru. Uz to je napisao i pismo:
„Poštovani efendija čuvaru, možda si me istukao misleći da sam lopov. Krivica je moja. Da nisam noću hodao po mezarju, ne bi me tukao. Također sam bio sebeb da ti se štap slomi. Novcem koji šaljem kupi sebi novi štap. A da ti iz srca nestane tuga zbog slomljenog štapa, pojedi i slatkiše koje šaljem. Neka je na tebi selam Allahu teala.”
Kada je mladi čuvar pročitao pismo, došao je, izvinio se i učinio tevbu. Zajedno s njim još nekoliko čuvara krenulo je na pravi put.
Jedne godine krenuo je na hadždž. Imao je devu na koju je natovario hranu i stvari. Neko mu reče:
„Zar ovaj teret nije pretežak za devu na tako dugom putu?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Da li teret nosi deva? Pogledaj pažljivo, vidi ima li tereta na njenim leđima.”
Čovjek pažljivo pogleda i vidje da teret stoji jedan pedalj iznad deve. Zadivljen, uzviknu:
„Subhânallah! Kakvo čudno stanje!”
Bâjezid-i Bistâmi reče:
„Ako od vas krijem svoje stanje, govorite protiv mene. Ako vam ga otvoreno pokažem, onda se čudite i ne možete to podnijeti. Ne znam šta da radim s vama.”
Zatim nastavi svojim putem.
Tokom tog putovanja bilo mu je javljeno da treba otići služiti svojoj majci. Odmah je krenuo prema Bistamu s jednom karavanom. Kada se pročulo da dolazi, narod je izašao na puteve da ga dočeka. Pred zoru je stigao kući. Njegova majka uzela je abdest i učila dovu:
„Ja Rabbi! Zaštiti mog sirotog sina od svakog zla. Učini da veliki budu zadovoljni njime. Podari mome sinu lijepa stanja i dobro.”
Tada Sultan-ul-Arifin pokuca na vrata i zatraži dozvolu. Majka upita:
„Ko je?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Tvoj siroti sin.”
Majka potrča i otvori vrata govoreći:
„Od tuge za tobom i od čežnje za rastankom osijedjela mi je kosa i pogrbila se leđa.”
Jedne godine, vraćajući se s hadždža, Bâjezid-i Bistâmi svrati u Hemedan i kupi nešto sjemena. Kada je stigao u Bistam i otvorio vreću, vidio je unutra nekoliko mrava. Pomisli da nije prikladno odvojiti ih od njihovog gnijezda, pa se ponovo vrati u Hemedan, ostavi mrave tamo gdje ih je uzeo i tek onda se vrati u Bistam.
Jedne noći Bâjezid-i Bistâmi bio je gost sa nekim učenicima u jednoj kući. Domaćin zapali kandil da osvijetli prostoriju. Bâjezid-i Bistâmi reče prisutnima:
„Vidim neku neobičnost u ovom kandilu. Gori, ali ne daje svjetlost. Koja je mudrost toga?”
Domaćin odgovori:
„Efendija, ovaj kandil smo jedne noći posudili od komšije. Večeras ga palimo drugu noć.”
Na to Bâjezid ugasi kandil i reče:
„Odmah vratite kandil njegovom vlasniku. Ako želite, zatražite dozvolu da ga koristite još jednu noć.”
Domaćin odnese kandil komšiji, objasni šta se desilo i ponovo zatraži dozvolu. Kada se vratio i upalio kandil, soba se osvijetli. Tada Bâjezid-i Bistâmi reče:
„E sada vidim njegovu svjetlost.”
Jednog dana Bâjezid-i Bistâmi je greškom zgazio mrava i ubio ga. Kada je to primijetio, veoma se pokajao i rastužio. Uzeo je mrtvog mrava na svoj dlan i, sa samilošću, milošću, tugom i slomljenim srcem puhnuo u njega. Allahu teala je Svojom dozvolom oživio mrava, pa je on ponovo počeo hodati.
Jednog dana, dok je hodao putem, primijetio je jednog mladića kako ga prati. Okrenuo se prema njemu i upitao:
„Zašto me pratiš? Šta želiš?”
Mladić odgovori s edebom:
„Efendija, želim biti poput vas i biti na vašem putu. Pružite mi svoju ruku himmeta kako bih i ja nešto zadobio.”
Bâjezid-i Bistâmi mu odgovori:
„Dok ne budeš radio ono što ja radim, nećeš imati koristi pa makar ušao i pod moju kožu. Ovo je lütuf Allahu teala.”
Bâjezid-i Bistâmi je četrdeset i pet puta obavio hadždž. Jednog dana sjedio je na Arefatu. Njegov nefs mu došapnu:
„O Bâjezide! Ima li iko poput tebe? Četrdeset i pet puta si obavio hadždž i hiljadama puta proučio hatmu.”
Te riječi ga rastužiše. Odmah ustade i obrati se ljudima okupljenim poput mahšera:
„Ko želi kupiti mojih četrdeset i pet hadždževa za jedan hljeb?”
Jedan čovjek podiže glavu i reče:
„Ja kupujem.”
Pružio mu je hljeb. Bâjezid-i Bistâmi uze hljeb i baci ga pred jednog psa koji se tu nalazio. Nakon toga pripremi se za put i krenu prema Rum dijaru.
Nakon mnogo dana putovanja susreo je jednog rahiba. Rahib ga je uzeo za ruku i poveo u svoju kuću kao gosta. Dao mu je jednu sobu. Bâjezid-i Bistâmi se u toj sobi posvetio ibadetu i potpuno okrenuo svoje srce Allahu teala. Rahib mu je svakoga jutra i večeri donosio hranu. Tako je prošao mjesec dana.
Jednog dana Bâjezid-i Bistâmi se obrati svom nefsu:
„O nefsu! Želim te slomiti, ali si toliko pokvaren da se ne slamaš.”
Tada u sobu uđe rahib i upita:
„Kako se zoveš?”
„Bâjezid”, odgovori.
Rahib reče:
„Kako si dobar čovjek. Kad bi barem bio sluga Mesihov.”
Te riječi teško padoše Bâjezidu-i Bistâmiju i htjede napustiti kuću. Ali rahib mu reče:
„Ostani kod nas četrdeset dana, pa onda idi. Imamo veliki praznik i veoma želim da ga vidiš. Također imamo vrlo cijenjenog vaiza koji govori samo jednom godišnje. Želim da ga poslušaš.”
Bâjezid-i Bistâmi prihvati i ostade četrdeset dana.
Keramet sa Rahibima i Primanje Islama
Kada je došao četrdeseti dan, rahib uđe i reče:
„Hajde da izađemo. Došao je naš praznik.”
Bâjezid-i Bistâmi se spremi, ali mu rahib reče:
„Kako ćeš ući među hiljadu rahiba u toj odjeći? Skini svoju odjeću, obuci ovu rahibsku i okači Indžil oko vrata.”
Iako mu je to veoma teško palo, pomisli da u tome sigurno ima hikmeta, pa obuče odjeću koju mu je rahib donio. Pridruži se rahibima i niko ga nije primijetio.
Nakon nekog vremena dođe njihov glavni rahib. Ali nije govorio. Kada su ga upitali zašto ne govori, odgovori:
„Kako da govorim kada je među vama jedan Muhammedija!”
Narod i rahibi se uznemiriše i povikaše:
„Pokaži nam ga da ga rastrgamo!”
Glavni rahib reče:
„Ne, kunem se da ga neću pokazati dok mi ne obećate da ga nećete dirati.”
Svi su se zakleli da neće nauditi tom Muhammediji. Tada glavni rahib povika:
„Tako ti Allaha, o Muhammedijo, ustani i pokaži se!”
Bâjezid-i Bistâmi ustade.
Glavni rahib ga upita:
„Kako se zoveš?”
„Bâjezid.”
„Jesi li učio znanje?”
„Znam onoliko koliko me je moj Rabb poučio.”
Rahib tada reče:
„Onda mi odgovori na sljedeće:
Šta je jedno bez drugog, dva bez trećeg, tri bez četvrtog, četiri bez petog, pet bez šestog, šest bez sedmog, sedam bez osmog, osam bez devetog, devet bez desetog, deset bez jedanaestog, jedanaest bez dvanaestog i dvanaest bez trinaestog?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Dobro me slušaj! Jedan bez drugog je Allahu teala, Koji nema sudruga, ravnog ni sličnog. Dva bez trećeg su noć i dan. Tri bez četvrtog su tri talaka. Četiri bez petog su Tevrat, Zebur, Indžil i Kur’an-i kerim. Pet bez šestog su pet vakata namaza. Šest bez sedmog su šest dana u kojima su stvoreni nebesa i zemlja. Sedam bez osmog su sedam nebesa. Osam bez devetog su osam meleka koji će na Kijametskom danu nositi Arš. Devet bez desetog je devet mjeseci trudnoće žene. Deset bez jedanaestog je deset godina koliko je Musa ‘alejhi-sselam čuvao stada Šuajbu pejgamberu. Jedanaest bez dvanaestog su jedanaest braće Jusufa ‘alejhi-sselam. Dvanaest bez trinaestog su dvanaest mjeseci.”
Rahib se nasmiješi:
„Tačno si rekao. Reci mi sada: Ko je stvoren iz zraka, ko je u zraku sačuvan i ko je zrakom uništen?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Isa pejgamber je stvoren bez oca, iz zraka; u zraku je sačuvan; a Adov narod je uništen vjetrom.”
Rahib opet reče:
„Tačno si rekao. Ko je stvoren od drveta, ko je u drvetu sačuvan i ko je drvetom uništen?”
Odgovori:
„Štap Musa ‘alejhi-sselama bio je od drveta. Nuh ‘alejhi-sselam bio je sačuvan u drvetu, tj. u lađi. Zekerijja ‘alejhi-sselam bio je rasječen testerom u drvetu.”
Rahib nastavi:
„Ko je stvoren od vatre, ko je od vatre sačuvan i ko je vatrom uništen?”
Odgovori:
„Iblis je stvoren od vatre. Ibrahim ‘alejhi-sselam bio je sačuvan od vatre. Ebu Džehl je uništen vatrom.”
Rahib ponovo upita:
„Ko je stvoren od kamena, ko je u kamenu sačuvan i ko je kamenjem uništen?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Deva Salih ‘alejhi-sselama stvorena je iz kamena. Eshab-i Kehf bio je sačuvan u pećini od kamena. Ebreha i njegova vojska uništeni su kamenjem.”
Rahib zatim reče:
„Alimi kažu da u Džennetu postoje četiri rijeke: jedna od meda, jedna od mlijeka, jedna od vode i jedna od vina. Kažu da, iako su različite, teku iz jednog izvora. Ima li tome sličnog na dunjaluku?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„Da, ima. Iz čovjekove glave izlaze četiri različite tečnosti. Ušni vosak je gorak, suze su slane, nosna voda ima poseban ukus, a pljuvačka je slatka.”
Rahib reče:
„Tačno si rekao. Džennetlije jedu i piju, ali ne vrše nuždu niti mokre. Ima li tome sličnog na dunjaluku?”
Odgovori:
„Da. Dijete u majčinoj utrobi jede i pije, ali nema izmet.”
Rahib nastavi:
„U Džennetu postoji drvo Tuba. Nema nijednog dvora ni palače a da ga njegova grana ne dotiče. Ima li tome sličnog na dunjaluku?”
Odgovori:
„Da. Zar nije tako kada Sunce ujutro izađe?”
Rahib reče:
„Tačno si rekao. Sada mi reci: postoji jedno drvo koje ima dvanaest grana, na svakoj grani trideset listova, a na svakom listu pet cvjetova. Dva od tih cvjetova gledaju prema Suncu, a tri prema tami. Šta je to drvo?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„To drvo predstavlja godinu. Dvanaest grana su dvanaest mjeseci. Trideset listova na svakoj grani predstavljaju dane. Pet cvjetova predstavljaju pet vakata namaza.”
Na kraju rahib upita:
„Reci mi ko je otišao na hadždž, tavafio i bio na tim mubarek mjestima, a nema ni dušu niti mu je hadždž bio farz?”
Bâjezid-i Bistâmi odgovori:
„To je lađa Nuh ‘alejhi-sselama.”
Zatim reče rahibu:
„O rahibe! Postavio si mnogo pitanja, a mi smo pokušali odgovoriti. Dopusti sada da i ja postavim jedno pitanje:
Gdje je ključ Dženneta i šta piše na džennetskim vratima?”
Rahib zašuti i ne htjede odgovoriti. Ostali rahibi se uznemiriše i rekoše:
„O naš vođo, zar si poražen?”
On odgovori:
„Ne želim biti poražen.”
„Pa zašto onda ne odgovaraš?”
Rahib reče:
„Ako odgovorim, hoćete li prihvatiti moj odgovor?”
Svi pristadoše.
Rahib tada reče:
„Slušajte! Ključ Dženneta i natpis na njegovim vratima je:
Lâ ilâhe illallah Muhammedün Resûlullah.”
Nakon toga postade musliman. I svi ostali rahibi zajedno izgovoriše Kelime-i šehadet i primiše islam. Bâjezid-i Bistâmi ostade neko vrijeme s njima i podučavaše ih islamu. Tako se razumjela hikmet njegovog dolaska na to mjesto.
Jednog dana su hazret-i Bâjezîd upitali: ”Šta kažete o pejgamberima?”
Odgovorio je:
”Mi o njima ne možemo ništa reći niti ih možemo shvatiti. Nemoćni smo da razumijemo njihova stanja. Oni su mnogo uzvišeniji od onoga što mi možemo pojmiti. Koliko obični ljudi mogu razumjeti velike evlije, toliko i evlije mogu upoznati pejgambere.”
Bâjezîd-i Bistâmî je upitao one koji su bili pored njega:
”Allahu teala zar ne stavlja u Džennet one kojima je zadovoljan?”
Oni odgovoriše:
”Da efendijo, tako je.”
Na to je rekao:
”Kada čovjek postigne Allahu tealovo zadovoljstvo, užitak i sreća koje osjeti makar jedan trenutak vrjedniji su od hiljadu dvoraca u Džennetu.”
Jednom prilikom Bâjezîd-i Bistâmî klanjao je namaz za jednim imamom. Nakon namaza taj imam reče Bâjezîdu:
”Vi ne radite nigdje niti zarađujete novac. Također ništa ne tražite od ljudi. Pa odakle onda pribavljate svoju nafaku?”
Kada je hazret-i Bâjezîd to čuo, rekao je:
”Onda moram ponovo klanjati svoj namaz. Jer sam klanjao za čovjekom koji ne zna Ko daje opskrbu, a za takvim nije dozvoljeno klanjati.”
Pouke o Edebu i Tevazuu
Jednog dana Bâjezid-i Bistâmi prolazio je sa svojim učenicima kroz veoma usku ulicu. Hazreti Bâjezid ugleda psa kako dolazi iz suprotnog pravca, pa se povuče u stranu i ustupi mu put.
Jednom od učenika tada pade na pamet:
”Čovjek je časniji od životinje. A naš učitelj je Sultan-ul-Ârifîn. Oko njega su njegovi iskreni i vrijedni učenici. Pa kakva je mudrost u tome što je ustupio put ovom psu?”
Tada Bâjezîd reče:
”Ovaj pas mi je jezikom stanja rekao: ‘Tebi su obukli odoru Sultan-ul-Ârifîna, a meni pseću kožu. Moglo je biti i obrnuto.’ Zato sam mu ustupio put.”
Jedne noći spavao je kraj pustog izvora, pokrivši se svojom hirkom. U snu je postao džunup. Odmah je ustao želeći da uzme gusul. Međutim, vrijeme je bilo veoma hladno pa je njegov nefs htio da odgodi gusul do izlaska sunca i zatopljenja vremena.
Kada je vidio šta mu nefs radi, odmah je ustao, razbio led i kao kaznu svom nefsu okupao se zajedno sa hirkom. Nakon gusula nije skinuo hirku. Hirka se zaledila. Potom je rekao:
”O nefsu moj! Kazna za tvoju lijenost jeste upravo ovo.”
Bâjezîd-i Bistâmî je rekao:
”Dvanaest godina radio sam na popravljanju svoga nefsa. U peći rijâzeta i mudžâhede zagrijavao sam svoj nefs tako što mu nisam davao ono što želi i tako što sam ga tjerao na ono što ne voli. Na nakovnju ponižavanja i kuđenja udarao sam ga čekićem prijekora i ukora. Tako sam, boreći se, od svoje nutrine napravio ogledalo i pet godina sam bio ogledalo samome sebi.
Ibâdetom i tâatom koje sam mogao činiti glancao sam to ogledalo i učinio ga sjajnim. Jednu godinu gledao sam u to ogledalo pogledom pouke. Na kraju sam u njemu vidio da oko moga struka stoji zunnâr sastavljen od bolesti srca kao što su oholost, rijâ i divljenje vlastitim djelima i ibâdetu. Pet godina sam se još trudio da presiječem i odbacim taj zunnâr. Nakon toga sam ponovo postao istinski musliman.”
”Tokom cijelog života želio sam da činim ibâdet Allahu teala onako kako Mu dolikuje i da svoj namaz klanjam na najljepši način. Sa tom željom klanjao sam namaz do sabaha, misleći: ‘Možda ću tako lijepo klanjati.’ Ali nijedan svoj namaz nisam smatrao dostojnim Njega. Na kraju sam ovako molio Allahu teala:
‘Ja Rabbî! Nikada Ti nisam mogao klanjati namaz onako kako Ti dolikuje, potpuno i bez mahane. Svi moji namazi bili su samo onakvi kakvi dolikuju Bâjezîdu. Primi mene i moje ibâdete zajedno sa mojim manama.’”
Jedno vrijeme mi je u srce došla misao:
”Ja sam sada najveći evlija ovoga vremena.”
Odmah sam se pokajao zbog toga i srce mi se ispunilo tugom. U zbunjenosti sam krenuo putem Horasana. Nakon što sam neko vrijeme putovao, odlučio sam:
”Neću otići odavde dok mi Allahu teala ne pošalje nekoga ko će me vratiti sebi.”
I tamo je čekao tri dana.
četvrti dana došao je čovjek koji je jahao na ženki devi i koji je bio slijep na jedno oko. Rekao sam: ”Odakle dolaziš?” Odgovorio je: ”Kada si ti donio nijjet, bio sam udaljen tri hiljade fersaha. Dolazim odande. Čuvaj svoje srce. Nemoj u svoje misli puštati stvari poput: ‘Ja sam najveći čovjek ovog vremena!’” Zatim je nestao.
Nakon što sam mnogo godina proveo u odgajanju i savladavanju svog nefsa, podnoseći velike teškoće, jedne noći sam molio Allahu teala. Tada mi je nadahnuto: ”Dokle god kod sebe imaš ovu bokala i ovu abu, nema ti dopuštenja.” Nakon toga sam ostavio testiju i abu koje su bile uz mene. Poslije mi je rečeno:
”O Bâjezîde! Reci onima koji svoje srce vežu za dunjalučka dobra, koja su poput mamca u zamci za prohtjeve i strasti nefsa, a zatim traže put da stignu do Allahu teala: ‘Bâjezîd je četrdeset godina činio mudžâhedu, radeći ono što njegov nefs ne voli, a ostavljajući ono što želi. Pa ipak, nije dobio dopuštenje sve dok nije ostavio razbijenu testiju i staru abu koje je imao uz sebe. Zar vi mislite da ćete, u takvom stanju, dobiti dopuštenje? Nikada ga nećete dobiti!’”
Kada je Bâjezîd-i Bistâmî preselio na ahiret, jedan od njegovih voljenih, čovjek po imenu Ebû Mûsâ, nije mogao biti uz njega. Međutim, te noći ga je usnio i vidio kako nosi Arš iznad svoje glave. Mnogo se začudio tom snu i nije mogao razumjeti njegov hikmet, pa je krenuo na put da o tome upita Bâjezîda-i Bistâmîja.
Na putu je saznao da je Bâjezîd-i Bistâmî preselio. Kada je stigao u Bistâm, vidio je ogromnu masu ljudi okupljenih za dženazu, toliko veliku da joj se broj nije mogao odrediti. Pokušavao je prići kako bi imao čast da nosi njegov tabut, ali to nije bilo moguće.
Kaže:
”Bio sam zaboravio san koji sam vidio i želio sam samo da budem počašćen nošenjem mubarek tabuta hazreti Bâjezîda. Pošto nisam mogao prići, s velikom mukom sam se probio između onih koji su nosili tabut i uvukao se ispod njega. Naslonio sam glavu na tabut i tako hodao. Tada sam iznenada čuo glas iz tabuta kako mi govori:
‘O Ebû Mûsâ! Ovo stanje u kojem se sada nalaziš jeste tumačenje sna koji si sinoć vidio.’”
Bâjezîd-i Bistâmî je neprestano govorio: ”Allah!.. Allah!..” I u času smrti opet je govorio: ”Allah!.. Allah!..”
U jednom trenutku je ovako učinio dovu:
”Ja Rabbî! Sve ibadete, pokornosti i zikrove koje sam činio radi Tebe, činio sam sa gafletom. Evo sada umirem, a stanje gafleta još traje. Allahu moj! Podari mi stanje huzura i zikra!”
Nakon toga je predao svoju dušu u stanju zikra i huzura. Preselio je 875. godine (H. 261), u mjesecu maju. Njegov kabur se nalazi u gradu Bistâmu.
Nakon smrti Sultân-ül-Ârifîna Bâjezîda-i Bistâmîja, jedan od velikana ga je vidio u snu i upitao:
”Kakvo je Allahu teala postupanje pokazao prema tebi?”
Odgovorio je:
”Kada su me spustili u kabur, čuo sam glas koji je govorio: ‘O Bâjezîde! Šta si Nam donio?’ Rekao sam: ‘Ja Rabbî! Nisam učinio nijedno dobro djelo dostojno Tebe. Pred Tvoje prisustvo nisam donio ništa vrijedno, ali nisam donio ni širk.’”
Nakon što je hazreti Bâjezîd preselio, jedan od velikih ljudi ga je vidio u snu i upitao:
”Kako su prema tebi postupili Münker i Nekîr?”
Odgovorio je:
”Kada su došla ta dva mubarek meleka i upitala: ‘Ko je tvoj Gospodar?’, rekao sam im:
‘Time što me to pitate ne postižete svoj cilj. Umjesto da mene pitate o Njemu, pitajte Njega o meni. Ako me On prihvati kao Svoga roba, divno li je to! A ako me, ne dao Allah, ne prihvati kao Svoga roba, kakva je korist da ja sto puta kažem: ‘On je moj Gospodar!’?’”
Nakon što je Bâjezîd-i Bistâmî preselio, jedna žena, koja je bila od njegovih iskrenih učenika, ispričala je:
”Nakon što sam obavila tavaf oko Kâbe-i muazzame, razmišljala sam oko jedan sat. Tada me savladao san i malo sam zaspala. U snu su me uzdigli na nebo. Allahu teala mi je, Svojom dozvolom i dobrotom, pokazao donji dio Arš-i âlâ. Imao je veoma lijep miris. Vidjela sam natpis ispisan nurom. Pisalo je:
‘Bayezîd Veliyyullah’
A širina i dužina tog natpisa nisu se mogle vidjeti.”
Vođa skupine evlijâa, Cüneyd-i Bağdâdî, rekao je:
”Mjesto Bâjezîda-i Bistâmîja među evlijâima je poput mjesta Džebrâîla među melekima.”
Hazreti Bâjezîd-i Bistâmî imao je veoma visok stepen u tesavvufu. Jednom prilikom, kada ga je obuzelo stanje koje se u tesavvufu naziva sekr, odnosno stanje zanesnosti ilâhijskom ljubavlju, kako bi opisao stanje u kojem se nalazio i ono što je posmatrao, izgovorio je: ”Subhânî.”
Neki ljudi nisu razumjeli ovu riječ, pa su govorili stvari koje ne dolikuju veličini hazret-i Bâyezîda. Međutim, veliki alim İmâm-ı Rabbânî u 43. pismu prvog toma ovako objašnjava ovu izjavu:
„Riječi Hallâdž-i Mensûra: ‘Ene’l-Hakk’ i riječi Bâyezîd-i Bistâmîja: ‘Subhânî’, treba razumjeti kao tevhîd-i šühûdî. Tako one postaju u skladu sa vjerom. Ti velikani su u tom stanju vidjeli samo Allahu teala i ništa drugo, pa su zato izgovorili te riječi. Htjeli su reći da osim Allahu teala ništa ne vide. Riječ ‘Subhânî’ jeste tespih i tenzih Hak teala, a ne veličanje samoga sebe. Jer on tada nije svjestan vlastitog postojanja. Zato ne može donositi sud o sebi.”
Nasihati i Pouke Bâjezîd-i Bistâmîja
Svojim učenicima često je davao sljedeći nasihat:
„Šta ima lakše od toga da poštujete svoga muslimanskog brata? Kako je lijepo ukazivati im poštovanje i čuvati njihova prava! A koliko je pogubno nositi mržnju prema muslimanskoj braći i biti prema njima bez poštovanja! Ovaj put nikome nije otvorio vrata fazileta niti je ikoga doveo do uspjeha…”
Hazret-i Bâyezîd-i Bistâmî buyuruyor:
„Čuvaj svoj jezik od svega osim od zikra Allahu teala i od beskorisnog govora. Obračunavaj svoj nefs. Drži se ilm-a i čuvaj edeb. Pazi na hak i hukuk. Ne odvajaj se od ibadeta. Budi lijepog ahlaka, milostiv i blag. Udalji se od svega što odvraća od sjećanja na Allahu teala i ne predaj se tome.”
Tesavvuf i Odgoj Nefsa kod Bâjezîd-i Bistâmîja
„Trideset godina sam činio mudžâhedu i nisam radio ono što je moj nefs želio. Nisam našao ništa teže od ilm-a i postupanja po znanju.”
„Čuvaj svoje oči od harama i od gledanja mahana drugih ljudi.”
„Jedne noći sjedio sam u svojoj sobi i ispružio noge. Odmah sam čuo glas: ‘Onaj koji sjedi pred Sultanom mora čuvati edeb.’ Odmah sam se pribrao.”
„Razmišljao sam o svim stvarima zbog kojih Allahu teala kažnjava moj nefs. Najtežom od njih našao sam gaflet. Biti makar jedan trenutak gafil prema Allahu teala, teže je od džehennemske vatre.”
„Ja Rabbi! O Rabb moj, Ti koji si čist od svih nedostataka i vlasnik beskrajne moći! Ti činiš šta god hoćeš. Učini moje tijelo toliko velikim da ispuni cijeli Džehennem, tako da za druge robove ne ostane mjesta. Neka umjesto njih ja gorim.” I hazret-i Ebû Bekr je ovako dovio.
„Kada vidite nekoga da leti po zraku, nemojte odmah presuditi da je taj čovjek sahibija kerâmeta i fazileta. Možete pogriješiti. Da biste razumjeli da li zaista posjeduje fazilet i kerâmet, pogledajte koliko je pažljiv u pokoravanju naredbama Islama, da li se ukrašava ahlakom našeg Pejgambera Muhammeda sallallahu ‘alejhi ve sellem, da li slijedi sünnet-i senijje i kakvu ljubav i vezanost ima prema hakiki alimima Ehl-i sünneta. Ako je sve to potpuno, onda je taj čovjek sahibija fazileta i kerâmeta. Ali ako postoji i najmanja slabost ili nemar u tome, ne može se reći da je sahibija fazileta i kerâmeta.”
„Dovio sam: ‘Ja Rabbi! Kako je moguće doći do Tebe?’ Došao je nidâ: ‘Razvedi se od svoga nefsa trostrukim talakom.’”
„Sve ono što sam tražio kroz tolike teškoće i muke, našao sam u sticanju rize svoje majke. Shvatio sam da je zadovoljstvo majke, koje izgleda tako jednostavno, potrebno prije svakog drugog posla.”
„Za grijehe se treba pokajati jednom, a za tâate hiljadu puta. Jer divljenje samome sebi zbog učinjenog ibadeta gore je hiljadu puta od toga da taj ibadet uopće nije ni učinjen.”
„Poželio sam saznati šta je to što čovjeku najviše šteti…”
Shvatio sam da je to nemar. Čak ni oganj pakla ne bi naneo toliko štete kao nemar. Ja Rabbî! Nas probudi iz sna gafleta. Svojim lutfom i keremom primi ovu dovu.
”Kada bi mene umjesto cijelog svijeta stavili u Džehennem i kada bih ja na tome saburao, opet kao neko ko tvrdi da voli Allahu teala, ne bih učinio ništa veliko. A kada bi Allahu teala oprostio moje grijehe i grijehe cijelog svijeta, od Njegove milosti i ihsana ništa se ne bi umanjilo.”
”Znak da li je nečija ljubav prema Allahu teala istinska jeste da kod njega postoje tri osobine: velikodušnost poput mora, samilost poput sunca i tevazu poput zemlje.”
”Ni’meti Allahu teala svakog trenutka dolaze svima. Zato Mu se u svakom vremenu treba zahvaljivati.”
”Naše riječi su iz Kitaba i sunneta. Riječ koja svoju snagu i značenje ne uzima iz ova dva izvora nema vrijednosti.”
Kada su ga upitali:
”Koji je znak arifa?”
Odgovorio je:
”To je da ne pokazuje nemar u zikru Allahu teala.”
SLUŽENJE MAJCI
Kada je Bâyezîd-i Bistâmî bio dijete, majka ga je poslala u mekteb radi sticanja znanja.
Vrlo pažljivo je slušao svog učitelja
i odmah je pamtio ono što bi naučio.
Jednog dana vratio se kući ranije nego obično.
Majka se začudila i upitala ga za razlog.
On reče:
”Majčice moja, danas sam naučio nešto novo.
Došao sam ranije kako bih dobio tvoju dovu.
Allahu teala mi u Kur’an-i kerimu naređuje
da budem pokoran Njemu i tebi.
Učini dovu za mene,
da mnogo ibadetim svome Gospodaru
i da tebe služim onako kako dolikuje.”
Od toga dana čvrsto se posvetio ibadetu
i danju i noću služio svojoj majci.
Jedne hladne i snježne zimske noći
majka ga pozva iz postelje i zatraži vodu.
Odmah skoči da izvrši njenu naredbu.
Ali testija bijaše prazna,
pa brzo otrča do česme.
Kada se vratio kući sa napunjenom testijom,
vidio je da je njegova majka ponovo zaspala.
Nije imao srca da je probudi.
Sa testijom prekrivenom ledom
čekao je pored njenog uzglavlja.
Nakon nekog vremena majka se probudi govoreći:
”Vode, vode!”
Vidjela je svoga sina kako stoji sa testijom u ruci.
Rekla mu je:
”O sine moj, zašto ne sjedneš?
Zašto stojiš kraj mog uzglavlja?”
On odgovori:
”Majčice moja, čekam zato
da ti odmah mogu dati vodu bez odgađanja.”
Njegova majka obrisala je suzne oči
i podigla ruke čineći mu dovu:
”Ja Rabbî! Ja sam zadovoljna svojim sinom bezbroj puta.
Ti također budi zadovoljan njime
i podari mu Svoje ni’mete.”
O Allahu moj!
Zbog hurmeta Bâyezîd-i Bistâmî,
i nama podari da zadobijemo dovu naših majki.
BLATO NA OBUĆI
Jednog kišnog dana, Bâjezîd-i Bistâmî krenuo je iz svoje kuće na džuma-namaz. Kiša je pljuštala i put se pretvorio u blato. Dok je čekao da kiša malo oslabi, naslonio se na zid jedne kuće. Svoje blatnjave cipele obrisao je o kamenje na zidu. Kada je kiša malo usporila, krenuo je prema džamiji.
U tom trenutku mu pade na um da je isprljao zid jednog mecûsîje i veoma se rastuži. Reče sam sebi:
„Kako možeš klanjati džuma-namaz prije nego što od njega zatražiš halal? Kako ćeš stati pred Allahu teala dok si uprljao tuđi zid?”
Odmah se vratio i pokucao na vrata tog mecûsîje. Kada je čovjek otvorio vrata, upitao je:
„Izvolite, imate li neku želju?”
Bâjezîd-i Bistâmî odgovori:
„Došao sam da vam se izvinim.”
Mecûsî se začudi i upita:
„Zbog čega?”
On reče:
„Maločas sam, nehotice, uprljao vaš zid čisteći svoje blatnjave cipele. To nije bio ispravan postupak. Jačina kiše učinila je da zaboravim na ovu finoću.”
Mecûsî odgovori:
„Ali kakva je tu šteta? Naši zidovi su ionako puni blata. Blato koje ste vi obrisali ne čini nikakvu ružnoću niti nepristojnost.”
Bâjezîd-i Bistâmî tada reče:
„To je tačno, ali to je ipak vaše pravo i potrebno je uzeti zadovoljstvo vlasnika.”
Mecûsî upita:
„Je li vas vaša vjera naučila toj finoći i tolikom poštovanju prema pravima ljudi?”
On odgovori:
„Da. Tome nas je naučila naša vjera i Muhammed ‘alejhi-sselam, pejgamber ove vjere.”
Na to mecûsî reče:
„Pa zašto onda mi ne bismo ušli u ovu vjeru?”
Potom je izgovorio kelime-i šehâdet i postao musliman.
DUŽNOST VUKOVA
Jednog dana jedan čovjek po imenu Yûsuf-i Bahirânî pomisli u sebi:
„Otići ću kod Bâjezîd-i Bistâmîja. Ako javno pokaže neko keramet, prihvatiću da je on velî. Tako ću ga iskušati.”
Sa tom mišlju došao je na mjesto gdje se nalazio Bâjezîd-i Bistâmî. Čim ga je ugledao, Bâjezîd-i Bistâmî mu reče:
„Mi smo naše kerâmete prepustili našem učeniku Ebû Saîd Râîju. Idi njemu.”
Taj čovjek ode i pronađe Ebû Saîd Râîja u pustinji. On je klanjao namaz, a njegove ovce su čuvali vukovi.
Kada je završio namaz, gost od njega zatraži svježe grožđe. Na tom mjestu nije bilo grožđa, niti mu je bilo vrijeme. Ebû Saîd Râî prepolovi svoj štap na dva dijela. Jedan dio zabode ispred gosta, a drugi ispred sebe. Allahu tealaovom dozvolom, oba dijela odmah postadoše loza i dadoše svježe grožđe.
Međutim, grožđe kod Ebû Saîda bilo je bijelo, a ono kod gosta crno. Čovjek upita zašto je boja različita.
Ebû Saîd Râî odgovori:
„Ja sam od Allahu teala tražio putem yakîna, a ti si tražio putem iskušavanja. Zato su i boje nastale u skladu sa našim nijjetima.”
Zatim mu pokloni jedan ćilim i upozori ga da ga ne izgubi. Taj čovjek uze ćilim i ode na hadždž. Ali ćilim izgubi na Arefatu. Mnogo ga je tražio, ali ga nije mogao pronaći.
Na povratku sa hadždža svratio je u Bistâm kod Bâjezîd hazreta. Vidio je da izgubljeni ćilim stoji ispred Bâjezîd-i Bistâmîja.
Nakon što je svjedočio svim tim događajima, veoma se pokajao što je od tako uzvišenog čovjeka tražio keramet. Učinio je tevbu i istigfâr te se pridružio učenicima Bâjezîd-i Bistâmîja.
DESET STVARI
Bâjezîd-i Bistâmî je rekao: ”Ovih deset stvari su farz tijelu:
Izvršavati farzove bez manjkavosti,
Kloniti se onoga što je haram učinjeno,
Biti skroman radi Allaha,
Čuvati se uznemiravanja braće muslimana,
Željeti dobro svakome, i dobrom i lošem čovjeku,
Nadati se oprostu Allahu teala,
U svakom poslu i u svakom stanju paziti na Allahovo zadovoljstvo,
Ostaviti srdžbu, oholost i obijest, zulm i nepravdu, kao i prepiranje koje prelazi granice,
Sam sebi biti savjetnik i truditi se u odgoju nefsa,
Svjesno se pripremati za smrt.”
Ovih deset stvari čuvaju tijelo:
Čuvati oči od harama i beskorisnih stvari,
Navikavati jezik na zikr i učiniti to stalnom navikom,
Obavljati muhasebu nefsa i voditi svakodnevni život prema tome,
Učiti ilm i koristiti naučeno znanje na koristan način,
Čuvati edeb i lijepo ponašanje na svakom mjestu i prema svakome,
Udaljiti tijelo od beskorisnih dunjalučkih poslova i koristiti ga u korisnim poslovima za dunjaluk i ahiret,
Ne miješati se mnogo s ljudima, nego se povući u uzlet radi jačanja srca, bistrenja misli i razvijanja razuma,
Voditi žestoku borbu protiv nefsa,
Mnogo ibadet činiti,
Slijediti sunnet našeg Pejgambera.
Ovih deset stvari su čast tijela:
Blagost i lijepo ponašanje u skromnosti,
Stid i edeb,
Ilm,
Kloniti se harama i sumnjivih stvari, truditi se da se ibadeti obavljaju ispravno i sa smirenošću srca, ne pridavati vrijednost dunjalučkom sjaju,
U svakom poslu i pri svakom koraku bojati se Allahu teala,
Lijep ahlak,
Podnositi belaje i musibete koji zadese čovjeka i oslanjati se na sabur,
Znati kako lijepo postupati s ljudima i kako ih mudro pridobiti,
Savladavati srdžbu,
Ostaviti prosjačenje.
Ovih deset stvari uništavaju čovjekovu materijalnu i duhovnu prirodu:
Druženje s osobom koja ne pridaje važnost svojoj vjeri,
Udaljavanje od dobrih i korisnih ljudi i neuspostavljanje prijateljstva s njima,
Pokoravanje željama nefsa i slijeđenje njega,
Udaljavanje od islamijjeta,
Druženje s ljudima koji izmišljaju stvari koje nisu od vjere i uvode ih u vjeru,
Bavljenje stvarima koje nisu korisne ni za dunjaluk ni za ahiret i želja za takvim stvarima,
Loše mišljenje o ljudima,
Umišljanje vlastite nadmoći,
Pretjerana žalost zbog dunjaluka,
Ne razmišljati o ahiretu.
Deset stvari ubijaju čovjekovo biće:
Nedostatak odgoja,
Mnogo džehâleta,
Očekivanje blagodati od ljudi,
Razuzdanost šehveta i podivljalost nefsa,
Ljubav prema položaju i vođstvu,
Pretjerana vezanost za dunjaluk,
Sprijateljiti se s nefsom pred Allahu teala,
Mnogo jesti,
Mnogo spavati,
Slijepo slijediti masu.
Deset stvari čovjeka čine poniženim:
Srdžba i bijes,
Mržnja i neprijateljstvo,
Oholost,
Zulm i nepravda,
Tvrdoglavo prepiranje,
Škrtost,
Nanošenje ezijeta i cefe drugima,
Nepoštovanje brata mu’mina,
Loš karakter i ružan ahlak,
Prelaziti granice pravičnosti.
SAŽETAK SAVJETA
Kada je jedan od bliskih ljudi Bâjezîd-i Bistâmîja krenuo na putovanje, došao je kod njega i rekao:
”Možete li mi dati neki savjet?”
On mu odgovori:
”Savjetujem ti tri stvari:
Ako ti se na putu pridruži čovjek lošeg ahlâka, pokušaj njegovu zloću ubaciti u kazan svog lijepog ahlâka i preoblikovati je. Tako će tvoje stanje i tvoje putovanje završiti u sigurnosti i hajru.
Ako ti neko učini dobročinstvo, neprestano zahvaljuj Allahu teala. Jer Onaj koji je srce tog čovjeka okrenuo prema tebi jeste Allahu teala.
Ako te zadesi neka nevolja, odmah se okreni Allahu teala kako bi ta nevolja bila otklonjena, a ishod čekaj sa saburom. Neka ti se nada ne slomi i neka ti se povjerenje ne poljulja. Jer u trenutku kada nevolja dođe, ne možeš shvatiti kakvi se hajrovi kriju ispod nje.”
Svome učeniku Ebû Mûsâu dao je sljedeći nasihat:
”Savjetujem ti da se, dok god živiš, potpuno okreneš Allahu teala i da nikada ne okrećeš svoje lice od Njega. Nema sumnje da ćeš se susresti s Njim i stati pred Njegov uzvišeni huzur. I bit ćeš pitan za sve što si radio.
Nikako nemoj biti gâfil. Što prije se probudi iz sna gafleta. Nikoga ne stavljaj ispred Njega.
Saburi na belâe koji ti dolaze. Budi zadovoljan odredbom i kazâom Allahu teala. Budi zadovoljan onim što ti je Allahu teala dao.
Pouzdaj se u Allahu teala i vjeruj da će se Njegova obećanja sigurno ispuniti.
Tevekkul čini svome Gospodaru koji nikada ne umire i koji je vječno Živi. U svakom svom poslu traži Njegovu pomoć i inayet. Pokoravaj se Njegovim emrovima.
Dokle god si živ, trudi se da radiš ono što sam ti rekao. Ostavi narod i okreni se Hakku. Prepusti svoje stanje Njemu!..”
ZLU UZVRAĆATI DOBRIM
Čovjek treba biti nasmijanog lica,
i pomagati u vjerskim i dunjalučkim poslovima.
Jedan seljak upita našeg Efendiju u Medini:
„O Resûlallah, poduči nas šta je vjera?”
On odgovori:
„To je pokornost Allahovim naredbama
i milost prema Njegovim stvorenjima.”
Jedan čovjek upita o lijepom ahlaku,
pa mu on reče:
„Čini dobro onome koji se od tebe okrene!”
Mnogo puta je Bâjezîd-i Bistâmî hazretleri
noću obilazio mezarje.
Tako je jedne noći opet šetao kabristanom,
kad ga noćni čuvar primijeti u tami.
Ali ga nije prepoznao,
pa ga udari svojim štapom.
Bâjezîd-i Bistâmî ne ispusti ni glasa.
Čuvar ga je nastavio udarati,
misleći da ga tako kažnjava.
Na kraju se štap iznenada slomi.
Kada se Bâjezîd hazretleri vratio kući,
upita svoga učenika za cijenu štapa.
Stavi taj iznos novca u kesu,
pa zajedno sa slatkišima posla noćnom čuvaru.
Uz to mu napisa i pismo:
„Poštovani čuvaru,
ove noći si me istukao.
Krivica je zapravo bila moja,
ti nemaš nikakve krivnje.
Naravno da me ne bi udario
da nisam tamo hodao.
Tvoj štap se slomio zbog mene.
Uzmi ovaj novac i kupi sebi novi štap,
i halali mi svoje pravo.
A slatkiše koje sam poslao
pojedi sa zadovoljstvom.
Neka te Allahu teala sačuva
svake nevolje i poteškoće.”
Kada je čuvar pročitao to pismo,
odmah je došao u njegovo prisustvo
i toga dana učinio tevbu.
Štaviše, zahvaljujući tome,
i mnogi drugi čuvari
zajedno s njim krenuše Pravim putem.
POSLUŠNOST IZGLEDA OVAKO
Jedan od Allahovih dostova bio je
Bâjezîd-i Bistâmî.
Imao je veliku odlučnost
na putu služenja vjeri.
Sa fejzom i nadahnućem
koje je primio od svoga učitelja,
potpuno se posvetio hizmetu.
Njegov cilj bio je
spasiti makar jednog čovjeka od Vatre.
Po njemu, nije bilo važnijeg posla od toga.
Govorio je:
„Braćo moja, oni koji daju postaju časni.
Jer naš Gospodar mnogo voli one koji daju.
Ne želite stalno uzimati,
jer to nije pohvalno.
Oni koji samo misle da uzimaju
postaju poniženi i prezreni.
Svađe među ljudima
nastaju zbog želje za uzimanjem.
Ali zbog davanja
nikada ne nastaje prepirka.
Jeste li ikada vidjeli
da se ljudi svađaju zato što daju?”
Također je govorio:
„Recite: ‘Dobro’, i klonite se prigovaranja.
Jer prokleti šejtan bio je udaljen
zato što nije rekao: ‘Dobro’.
Ashâbi su bili potpuno poslušni Resûlullahu.
Na svaku njegovu naredbu
odmah bi rekli: ‘Dobro.’
U njegovom mubarek prisustvu
bili su veoma učtivi.
Mirno bi sjedili
i ne bi se pomicali.
Čak bi ih ptice smatrale drvećem,
pa bi često slijetale na njih.”
Jednog dana jedan od ashâba
učini neku grešku,
pa to dođe do mubarek uha Resûlullaha.
On reče:
„Onda sam ga zatvorio.”
Kada su te riječi prenijeli tom ashâbu,
on ostade ukopan na mjestu
poput eksera.
Kakav je bio u trenutku kada je čuo naredbu,
takav je i ostao.
Nije promijenio ni najmanji pokret,
da ne bi bio nepokoran
Allahovom Resûlu.
Čak ni nogu
nije pomjerio uz drugu,
bojeći se da to ne bude protivljenje njemu.
Ashâbi su ovako bili poslušni Resûlullahu,
i govorili su:
”Neka naši životi budu žrtva za njega!”
Jednog dana također je rekao:
„Braćo moja, ovaj nefs
takva je zvijer da dobro pazite!
Zamislite ga kao hobotnicu
koja je svojim krakovima obavila čovjekovo tijelo.
Njegova glava je u samoj čovjekovoj glavi.
Njegov posao je
spriječiti čovjeka da učini sedždu.
Ova zvijer zvana nefs
hrani se haramom.
Kako se harami čine,
tako on raste i jača.
Njegov jedini cilj jeste
da svoga vlasnika odvede
u vječnu kaznu.
Ne tražite neprijatelja izvan sebe,
vaš najveći neprijatelj
nalazi se u vama samima — to je nefs.
Postoje samo dva puta
da ga uništite.
Prvi je potpuno presjeći njegovu hranu.
To znači:
ako se ne učini ni najmanji grijeh,
on ostaje bez hrane
i sasvim oslabi.
Drugi je izgovaranje kelime-i tevhîda.
Ova riječ je za nefs
najjači bič.”
O Allahu, zbog hurmeta ovog sohbeta,
sačuvaj i nas od zla našeg nefsa.
