[ Ebul-Hasan-i Harkani bio je jedan od velikih islamskih alima i evlija, poznat po svom takvaluku, kerametima, mudrim riječima i dubokoj ljubavi prema Allahu teala. Njegov život predstavlja snažan primjer iskrenosti, skromnosti, hizmeta i duhovnog odgoja za svakog muslimana.]
Allahu teala i ahiretkim naukama, tj. ma’rifetima obdaren veliki alim i velija. Njegov kunjet bio je Ebü’l-Hasan, a ime Alija bin Džafer. Rođen je u Harkanu, mjestu koje pripada Bistamu.
Život Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri
Hazreti Ebü’l-Hasan-i Harkânî bio je visokog rasta, lijepa lica, širokog čela, krupnih očiju i smeđokos. Ličio je na hazreti Omera. On je šesti od velikih alima i evlija poznatih kao “Silsile-i alijje”, koji su ljude pozivali Hakku, pokazivali im pravi put i vodili ih ka istinskoj sreći. Duhovno se usavršio i uzdigao koristeći se ruhanijetom velikog islamskog alima Bâjezîd-i Bistâmîja. Bio je kutb svoga vremena. Preselio je 1034. godine (H. 425.) u Harkanu. Njegov kabur nalazi se u Harkanu.
Hazreti Ebü’l-Hasan-i Harkânî dvanaest godina odlazio je iz Harkana u Bistam kako bi posjećivao kabur svoga učitelja. Na tom putovanju bi putem učio i završavao cijeli Kur’an-i kerim. Nakon što bi obavio adabe i vazife zijareta, dovio bi:
“Ja Rabbi! Znanjima koja pripadaju Tebi, a koja si podario Bâjezîdu, podari i Svome robu Ebü’l-Hasanu, radi hurmeta njegove veličine!”
Kada bi se vraćao, nikada ne bi okrenuo leđa turbetu Bâjezîdovom. Nakon dvanaest godina, Allahu teala mu je iz Svoje dobrote podario da se okoristi ruhanijetom Bâjezîda i da duhovno sazri. Počeo je odgajati talebe u kalbskim naukama koje upoznaju sa Allahom teala i u drugim naukama. Imao je mnogo taleba. Njegovi kerâmeti su bili mnogobrojni.
Stanja, riječi i život ovakvih velikana puni su kerâmeta. Njihovi muhibbi kod njih neprestano vide kerâmete i time im se povećava povezanost. Oni su Allahu tealanin voljeni robovi. Voljenome se čine svakakvi ikrami. Ako slijepac ne vidi Sunce, nije krivo Sunce.
Kerameti Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri
Jednog dana Ibn-i Sina došao je u Harkan da posjeti hazreti Ebü’l-Hasan-i Harkânîja u njegovoj kući. Njegova žena mu je, grubo ga koreći, rekla da je otišao u šumu. Pošto nije vjerovala u veličinu hazreti Ebü’l-Hasana, govorila je o njemu neprikladne riječi.
Dok je Ibn-i Sina išao prema šumi, vidio je hazreti Ebü’l-Hasan-i Harkânîja kako dolazi natovarivši drva na jednog lava. Kada ga je upitao:
“Kakvo je ovo stanje?”,
hazreti Ebü’l-Hasan odgovori:
“Pošto nosim teret belaja i teškoća onoga što je u mojoj kući, i ovaj lav nosi naš teret.”
Hazreti Bâjezîd-i Bistâmî svake godine jednom bi odlazio u Dihistan da posjeti pješčano uzvišenje gdje su bili kaburovi šehida. Kada bi prolazio kroz Harkan, zastao bi i mirisao zrak. Njegove talebe su ga upitale:
“Efendijo, kakva je mudrost u tome što ovako mirišete zrak? Mi ne osjećamo nikakav miris.”
Na to je odgovorio:
“Da, tako je. Ali iz ovog mjesta dolazi miris jednog čovjeka po imenu Alija, čiji je kunjet Ebû Hasan. On će biti kutb svoga vremena.”
Jednom je grad Bistam napao veliki roj skakavaca. Pojeli su svu ljetinu i povrće. Narod je plakao i dovio Allahu teala da ih spasi ove musibeta, ali se nikako nisu mogli osloboditi.
Vidjevši zabrinutost i tugu ljudi, hazreti Ebü’l-Hasan-i Harkânî upita:
“Šta je ovo? Zašto narod ovako zapomaže?”
Rekoše mu da su skakavci uništili usjeve i da je narod zbog toga veoma tužan. Tada je ustao i popeo se na krov. Pogledao je oko sebe, a skakavci su se odmah skupili i napustili grad. Do vremena ikindija-namaza nije ostao nijedan skakavac. Štaviše, lišće na svim usjevima vratilo se u prijašnje stanje i nije ostalo nikakve štete.
Kada je Sultan Mahmûd Gaznevî zagospodario cijelom Azijom, približio se gradu Harkanu. Poslao je nekoliko svojih ljudi hazreti Šejhu Ebü’l-Hasan-i Harkânîju i pozvao ga sebi. Hazreti Šejh se izvinio i nije htio doći.
Kada je to preneseno Mahmûdu Gaznevîju, rekao je:
“Hajde, ustanite! Jer on nije od onih kakvima smo ga zamišljali. Mi ćemo otići njemu.”
Zatim je svoju odjeću obukao kadiji Ijâdu, a sam se prerušio u silahdara i zajedno s njim ušao u kuću hazreti Ebü’l-Hasan-i Harkânîja.
Kada je Mahmûd Gaznevî nazvao selam, hazreti Ebü’l-Hasan mu je odgovorio na selam, ali nije ustao. Sultan Mahmûd ga je upitao:
“Zašto niste ustali pred sultanom?”
Hazreti Ebü’l-Hasan odgovori:
“Pošto su tebe stavili naprijed, hajde priđi bliže.”
Na pitanje tada nije odmah odgovorio.
Sultan Mahmûd Gaznevî zatim upita:
“Kakav je bio Bâjezîd-i Bistâmî?”
Hazreti Ebü’l-Hasan-i Harkânî odgovori:
“Bâjezîd je bio takav kâmil velija da bi onaj ko ga vidi zadobio hidajet i postao od Allahu tealanih zadovoljnih robova.”
Sultanu Mahmûdu se ovaj odgovor nije svidio pa reče:
“Ljudi poput Ebu Džehla i Ebu Leheba mnogo puta su vidjeli Fahr-i kâinât i Server-i âlem, ali nisu došli na hidajet. Kako onda govoriš da su oni koji vide Bâjezîda došli na hidajet?”
Time je htio reći: zar je Bâjezîd uzvišeniji od Resûlullaha sallallahu alejhi ve sellem, pa da oni koji su vidjeli Allahu tealaninog voljenog Pejgambera nisu spašeni kufra, a oni koji vide Bâjezîda jesu?
Ebu-l-Hasan je rekao: “Ahmaci poput Ebu Džehla i Ebu Leheba nisu vidjeli voljenog Allahovog Poslanika, najuzvišenijeg među ljudima, kao hazreti Muhammeda. Gledali su ga samo kao Ebu Talibovog jetima, Abdullahovog sina. Tako su ga posmatrali. Da su ga gledali poput Ebu Bekr-i Siddîka i vidjeli ga kao Resûlullaha, spasili bi se razbojništva i kufra, te bi dostigli savršenstvo kao i on.”
Sultan Mahmud Han se veoma zadivio ovim odgovorom. Njegova ljubav prema velikanima vjere još više je porasla. Kada je Sultan Mahmud rekao: “Posavjetujte me”, Ebu-l-Hasan-i Harkânî mu je rekao: “Pazi na ove četiri stvari: čuvaj se grijeha, klanjaj namaz u džematu, budi velikodušan i pokazuj milost Allahovim stvorenjima.” Sultan Mahmud zatim reče: “Učinite dovu za mene.” Ebu-l-Hasan-i Harkânî mu odgovori: “O Mahmude, neka ti svršetak bude primljen i lijep.”
Nakon toga Sultan Mahmud stavi pred Ebu-l-Hasana kesu zlata. Ebu-l-Hasan zauzvrat stavi pred sultana tanki hljeb napravljen od ječmenog brašna. Sultan uze jedan zalogaj hljeba, ali ga nije mogao progutati. Tada mu Ebu-l-Hasan hazretleri reče: “Ne možeš progutati ni jedan zalogaj hljeba. Zar želiš da se i nama ova kesa zlata zaglavi u grlu? Mi smo prekinuli svoju vezu sa novcem. Uklonite ovo zlato ispred mene.”
Sultan je mnogo želio da Ebu-l-Hasan primi novac, ali pošto nije prihvatio, zatražio je od njega neku uspomenu. Ebu-l-Hasan hazretleri mu je poklonio svoju hirku.
Kada je Sultan Mahmud odlazio, Ebu-l-Hasan ustade na noge. Sultan Mahmud tada reče: “Kada sam došao nisi mi ukazao nikakvu pažnju, a sada ustaješ. Zašto je tada bilo tako, a šta je ovo sadašnje poštovanje?” Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri odgovori: “Došao si ovamo sa ohološću vladara da me iskušaš. A sada odlaziš u stanju derviša i sunce države dervištva počelo je sijati nad tobom. Zato nisam ustao dok si bio u oholosti, ali sada ustajem jer si postao derviš.”
Poslije toga Sultan krenu iz Harkâna u gazu. Kada je stigao u Sevmenât, u srce mu se uvukao strah od poraza. Odmah siđe sa konja, povuče se u jedan ugao i uze hirku Ebu-l-Hasan hazretleri u ruke govoreći: “Ja Ilahi! Radi hurmeta vlasnika ove hirke podari nam pobjedu nad ovim kafirima. Sve što osvojim kao ratni plijen podijeliću dervišima.” Čim je završio dovu, na strani neprijatelja podigao se veliki oblak prašine i dima. Neprijatelji u toj prašini nisu mogli ništa vidjeti pa su počeli udarati jedni druge mačevima i sami sebe uništili. Oni koji su ostali živi razbježali su se.
Te noći Sultan Mahmud je u snu vidio Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri. Ebu-l-Hasan-i Harkânî mu reče: “U dergahu Allahu teala postigao si pobjedu radi hurmeta naše hirke. Da si tada poželio, mogao si učiniti da svi kafiri prime islam.”
Jednog dana jedan od učenika Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri teško se razbolio. Nijedan tabib nije mogao pronaći lijek za njega. Učenik više nije mogao podnositi bolove bolesti. Na kraju su o tome obavijestili Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri. On im tada dade svoje papuče i reče: “Potrljajte njima mjesto koje boli.” Kada su uradili kako je rekao Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri, učenik je Allahovom pomoći ozdravio i više nije imao nikakvu tegobu.
Jedan od njegovih učenika zamolio je Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri: “Dozvoli mi da odem na planinu Liban kako bih vidio Kutb-i âlem.” Ebu-l-Hasan hazretleri mu dozvoli, pa učenik ode na planinu Liban. Tamo je vidio skupinu ljudi kako sjede okrenuti prema kibli. Ispred njih je stajala dženaza, ali nisu klanjali dženaza-namaz. Učenik nije mogao izdržati pa upita: “Zašto ne klanjate dženazu?” Oni odgovoriše: “Treba da dođe Kutb-i âlem. On ovamo dolazi pet puta dnevno i predvodi nam namaz.”
Kada je učenik to čuo veoma se obradovao i počeo čekati. Nakon nekog vremena svi ustadoše na noge. Tada vidje da je njegov vlastiti učitelj, Ebu-l-Hasan-i Harkânî, zapravo Kutb-i âlem. To ga je toliko potreslo da se onesvijestio. Kada je ponovo došao sebi, namaz je već bio klanjan, dženaza ukopana, a Kutb-i âlem otišao.
Učenik zatim upita prisutne: “Kada će Kutb-i âlem ponovo doći?” Oni odgovoriše: “U sljedećem namaskom vremenu.” Tada ih učenik zamoli: “Ja sam njegov učenik. Rekao sam mu tako i tako. Već dugo vremena sam na putu. Prenesite mu moje stanje i zamolite ga da me povede sa sobom nazad u Harkân.”
Kada je Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri ponovo došao da predvodi namaz, učenik pruži ruku prema njemu i opet se onesvijesti. Kada se osvijestio, nalazio se na čaršiji grada Reja.
Kada se vratio svome učitelju u Harkân, Ebu-l-Hasan-i Harkânî hazretleri mu reče: “Nemoj nikome pričati ono što si vidio. Jer sam molio Allahu teala da me na ovom svijetu sakrije od ljudi i da me niko ne vidi osim jednog arifa i velikog zata. Tako je i bilo. Taj zât je Bâjezîd-i Bistâmî.”
Jednog dana je Ebû Saîd došao u posjetu hazretima Ebü’l-Hasan-i Harkânîja sa velikom skupinom ljudi. Služavka je donijela nekoliko ječmenih hljebova u korpi pred Ebü’l-Hasan-i Harkânîja. Hazreti Ebü’l-Hasan joj reče: “Pokrij ove hljebove nečim i uzimaj odatle koliko god želiš.” Žena je učinila kako joj je rečeno i neprestano je vadila hljeb ispod pokrivača i dijelila velikom broju prisutnih ljudi. Ali hljebovi nisu nestajali. Nakon nekog vremena, kada je žena podigla pokrivač, vidjelo se da u korpi više ništa nije ostalo. Na to hazreti Ebü’l-Hasan reče: “Da nisi podigla pokrivač, do kijameta bi vadili hljeb ispod njega.”
Jedne noći je Ebü’l-Hasan-i Harkânî rekao: “Ove noći se na toj i toj ravnici vodi bitka. Toliko i toliko ljudi je ranjeno.” Kada su istražili stanje, ustanovili su da je bilo upravo onako kako je hazreti Ebü’l-Hasan rekao. Iste noći su njegovom sinu odsjekli glavu i bacili je na prag njegove kuće. Ebü’l-Hasan-i Harkânî o tome nije ništa znao. Njegova supruga, koja ga nije priznavala, reče: “Šta reći za čovjeka koji obavještava o događaju koji se desio toliko daleko, a ne zna da su njegovom sinu odsjekli glavu i bacili je pred njegova vrata?” Na to Ebü’l-Hasan-i Harkânî odgovori: “Da, istina je to što govoriš. Ali kada smo vidjeli ono drugo, zastor između je bio podignut. A kada su ubili dječaka, zastor je bio spušten.”
Mudre riječi Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri
Kada su upitali šta su ihlâs i rijâ, hazreti Ebü’l-Hasan reče:
“Svako djelo koje činiš radi Allahu teala jeste ihlâs. A svako djelo koje činiš radi ljudi jeste rijâ.”
Jednog dana je Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri upitao prisutne na sohbetu:
“Šta je najbolje na ovom svijetu?”
Prisutni rekoše:
“Vi to bolje znate od nas, vi nam recite.”
Na to hazreti Ebü’l-Hasan reče:
“Najbolje je srce koje ne zaboravlja Allahu teala.”
Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri su rekli:
“Najbolji nimet je onaj koji se stekne radom.
Najbolji prijatelj je onaj koji te podsjeća na Allahu teala.
Najsvjetlije srce je ono u kojem nema ljubavi prema imetku.”
“Na dunjaluku ima mnogo alima i âbida (onih koji čine ibadet). Ali je važno da čovjek jutro i večer provodi u onome čime je Uzvišeni Allah zadovoljan.”
“Najsvjetlije srce je ono u kojem nema ničega osim ljubavi prema Allahu teala.
Najbolje djelo je ono koje je daleko od rijâ, tj. učinjeno sa ihlâsom.”
“Kada govorite o Allahu teala, nemojte se družiti sa onim koji govori o nečemu drugom.”
“Više želim da na dunjaluku budem pod trnovitim drvetom i stalno se sjećam Njega, nego da budem ispod drveta Tûbâ u Džennetu a da budem nemaran prema Allahu teala.”
“Nasljednik Resûlullaha jeste onaj koji slijedi njegova djela i njegov šerijat.”
“Kada pogledam svoj život, svih sedamdeset i tri godine ibadeta vidim kratkim poput jednog sata, a kada pogledam svoje grijehe, vidim ih dugim poput života Nûha alejhi-sselam.”
“Dunjaluk je tvoj gospodar sve dok trčiš za njim. Kada mu okreneš leđa, ti postaješ njegov sultan.”
“Kao što Allahu teala ne želi od tebe da klanjaš namaz prije njegovog vremena, tako ni ti ne traži od Njega opskrbu prije njenog vremena.”
“Ulemâ kaže: ‘Mi smo nasljednici Pejgambera.’ Ali i mi smo među nasljednicima našeg Pejgambera. Jer neke osobine koje su bile kod njega postoje i kod nas. Resûlullah je izabrao siromaštvo, a i mi smo odabrali siromaštvo. Bio je darežljiv. Imao je lijep ahlâk. Nije znao za izdaju. Bio je sahib basîreta. Bio je vodič ljudima. Nije bio pohlepan niti gramziv. I dobro i zlo je znao od Allahu teala. U njegovoj prirodi nije bilo laži niti prevare. Nije bio rob vremena. Nije se bojao onoga čega se ljudi boje. Nije se pouzdavao u ono u što se ljudi pouzdaju. Nikada se nije oholio. Eto, to su osobine evlijâ. Resûlullah je bio beskrajni okean. Kada bi samo jedna kap iz tog okeana izašla na vidjelo, sav svijet i sva stvorenja bi ostali zapanjeni. Karavan sûfija sastoji se od ljubavi prema Allahu teala, Resûlullahu i Eshâb-i kirâmu. Blago onome ko se nalazi u tom karavanu i čija se duša stopi sa njihovim dušama.”
“Postoje dva puta: jedan je put hidajeta, a drugi put dalâleta i zablude. Put koji od roba vodi prema Allahu teala jeste put dalâleta. A put koji od Allahu teala dolazi robu jeste put hidajeta. Ko kaže: ‘Ja sam dostigao hidajet’, taj nije dostigao hidajet. A ko kaže: ‘Mene su uputili na hidajet’, taj je dostigao hidajet.”
“Pred Allahu teala teško je sačuvati ove tri stvari:
tajnu dok si sa Hakkom,
jezik dok si sa narodom,
i čistoću dok činiš amel (djelo, ibadet).”
“Onaj koji je najbliži našem cilju, drugima izgleda dalek. O brate moj, onaj ko je bliži vodi više tone; onaj ko je bliži vatri više gori.”
“Kada god gledam u postojanje Allahu teala, vidim svoje nepostojanje. A kada gledam u svoje postojanje, vidim postojanje Allahu teala.”
“Ovu dvije fitne ni šejtan ne može izazvati:
alim koji ima pohlepu za dunjalukom
i sûfija koji je lišen znanja.”
“Ako posjetiš jednog mu’mina, ne treba da sevab koji tada stekneš zamijeniš ni sa sevabom stotinu primljenih hadždževa. Jer sevab koji se daje za zijaret jednog mu’mina veći je od sevaba stotinu hiljada zlatnika podijeljenih siromasima kao sadaka. Kada posjetite svog brata mu’mina, vjerujte da ste zadobili rahmet Allahu teala.”
“Onaj ko ima najveći udio u znanju jeste onaj koji postupa po njemu. A najvrednije djelo jeste ono koje je farz.”
“Zapečati svoj jezik da ne govori o drugome osim o Allahu teala! Zapečati svoje srce da ne razmišlja ni o kome osim o Allahu teala! Također zapečati svoja djela, usne i zube kako ne bi radio djela bez ihlasa i kako ne bi jeo ništa što nije halal!”
“Ko od jutra do večeri ne uznemiri svoga brata mu’mina, taj dan je proveo zajedno sa našim Pejgamberom sallallahu alejhi ve sellem. Ako uznemiri jednog brata mu’mina, Allahu teala neće primiti njegov ibadet toga dana.”
“Allahu teala Svome robu, poslije imana, nije podario ništa vrednije od čistog srca i istinitog jezika.”
“Mnogo plačite, malo se smijte; mnogo šutite, malo govorite. Mnogo dajite, malo jedite; mnogo budni budite, malo spavajte.”
“Čovjek može bez polaganja računa ući u Džennet ako stalno bude pokoran kroz ove tri stvari: srce, nefs i jezik.”
Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri imaju djela pod nazivom Bešâretnâme i Esrâr-üs-Sülûk, koje je prevedeno i na turski jezik.
Kada se približila njegova smrt, Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri oporučiše: “Moj kabur iskopajte duboko. Mjesto gdje ću ležati neka bude niže od mezara mog učitelja Bâyezîd hazretleri.” Iste noći kada je to oporučio, preselio je na Ahiret u Harkanu. Veče nakon što je ukopan pao je veliki snijeg. Sutradan su vidjeli kako je kod njegovog uzglavlja postavljen veliki bijeli kamen. Oko mezara bili su samo tragovi jednog lava.
Mnogo puta se vidjelo da, ko stavi svoju ruku na njegov kabur i od Allahu teala zatraži da mu ispuni želju, njegov dovâ bude primljen uz Allahu tealaovu dozvolu. Također, dovâ učinjena iskrenim srcem bivala je kabul.
Prema jednom rivajetu, Ebü’l-Hasan Harkânî učestvovao je u osvajanju Karsa i postao šehid pred tvrđavom. O tome da se njegov kabur nalazi u Karsu postoje različiti rivajeti. Evliyâ Čelebi u svom djelu Seyahatnâme prenosi sljedeći rivajet:
Kada su Osmanlije u vrijeme sultana Murâda Trećeg ponovo osvojile tvrđavu Kars, obnova tvrđave povjerena je Lala Mustafa-paši. Tokom obnove, jedan vojnik po imenu Hâfız Osman, poznat po svojoj pobožnosti, usnio je Hasan-i Harkânîja. On mu reče:
“Sinko moj Hâfız Osmane! Već dugo vremena ležim pod zemljom. Reci svome paši neka otkrije moj kabur i neka ga otvori, kako bih imao udjela u Fatihama koje će se učiti.”
Sljedeće noći Hâfız Osman opet usni isti san, ali nije imao hrabrosti da to kaže paši. I treće noći vidio je isti san.
Tada mu se Ebü’l-Hasan Harkânî, nasmijanog lica, obrati ovim riječima:
“Sinko moj Hâfız Osmane! Snovi koje vidiš su istiniti. Samo ti u prethodnim snovima nisam rekao gdje se nalazi moje mjesto, pa si ostao u nedoumici i nisi imao hrabrosti da to kažeš paši. Sada pažljivo slušaj. Sutra odmah izađi pred pašu i reci mu: kada uđeš na kapiju Kağızman u mahali unutar tvrđave Kars, idi dvadeset i dva koraka prema zapadu. Ispod posljednjeg koraka nalazi se moj tabut. Kada očistite zemlju i pepeo iznad njega, kopajte još tri aršina čiste zemlje i pojavit će se moj sanduk. Potom ga odnesite osamnaest koraka prema tvrđavi Kars i tu iskopajte moj mezar tri aršina duboko pa me tu ukopajte. A kod mog uzglavlja sagradite i jednu džamiju.”
Hâfız Osman je sutradan s velikim uzbuđenjem ispričao paši ovaj istiniti san. Paša ga zagrli i reče:
“Sinko moj! Zar si i ti vidio ovaj san? Da, sine moj, i meni je jedan mubarek starac više puta u snu govorio o tome, ali pošto nije bilo detaljno kao tvoj san, bio sam u velikoj sumnji i brizi. Elhamdulillah, spasio si me ove nedoumice.”
Sutradan je Lala Mustafa-paša izdao naredbu. Sav narod i vojni velikodostojnici, uz tekbire, došli su na mjesto opisano u snu. Kada su završili kopanje i izvadili tabut, Mustafa-paša ga je, uz dozvolu uleme, otvorio. Iz tabuta se proširio lijep miris. Čak ni vlažni hirka na njemu još nije bio istrunuo. Iz marama kojima su bile povezane rana na desnoj nozi i lijevoj ruci, zadobijene u borbi, još je kapala krv. Kada je to javljeno sultanu, Murâd Treći je odmah naredio da se sagrade turbe i džamija pored njega.
Pravo turbe Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri nalazi se u Harkanu.
Pouke iz života Ebü’l-Hasan-i Harkânî hazretleri
– Onaj ko sluša pobeđuje –
Ljudi koji su bili u jednoj karavani došli su u huzur Ebü’l-Hasana Harkânîja hazretleri i rekli:
„Putevi su opasni. Naučite nas jednoj dovi.“
On im odgovori:
„Onda se sjetite Ebü’l-Hasana!“
Ove riječi nisu im se dopale. Na putu su im izašli razbojnici pred njih i uzeli svu njihovu robu i imetak. Samo jednom čovjeku, koji se sjetio Ebü’l-Hasana Harkânîja hazretleri, ništa nije bilo oduzeto. Njegovi prijatelji su se tome začudili i upitali ga za razlog, a on odgovori:
„Sjetio sam se Ebü’l-Hasana Harkânîja i spasio se.“
Došli su zatim Ebü’l-Hasanu hazretleri i ispričali mu šta se dogodilo. Rekli su:
„Mi smo tražili pomoć od Allaha, pa su nas razbojnici opljačkali. A ovaj naš prijatelj, koji se sjetio tebe i zatražio pomoć od tebe, spasio se. Koja je mudrost u tome?“
Ebü’l-Hasan hazretleri im odgovori:
„Vašeg prijatelja spasio je Allahu teala. Dovu koja izlazi iz grješnih usta Uzvišeni Hakk ne prima. Zato, kada ste vi molili Allaha, vaše dove nisu bile primljene. A kada se ovaj vaš prijatelj sjetio mene i zatražio pomoć, ja sam uputio dovu svom Gospodaru:
‘Ja Rabbî! Spasi ovog Svog roba iz belaja u kojem se nalazi.’
Pošto je moj Rabb primio moju dovu, vaš prijatelj je spašen. Suština je u tome.“
SLUŽENJE MAJCI
Ebü’l-Hasan-ı Harkânî hazretleri pripovijeda:
„Bila su dva brata. Svake noći bi se smjenjivali: jedan bi služio majci, a drugi bi činio ibadet Allahu teala. Jedne večeri brat koji je bio zauzet ibadetom osjetio je veliko zadovoljstvo i slast u svom ibadetu. Zato je sljedećeg dana rekao svom bratu:
‘Večeras opet ti služi majci, a ja ću činiti ibadet.’
Njegov brat je pristao. Dok je bio na sedždi, zaspao je i tada usnio jedan san. U snu je čuo glas koji mu je rekao:
‘Tvom bratu smo oprostili, a i tebe smo zbog njega pomilovali.’
Mladić tada reče:
‘Ja činim ibadet Allahu teala, a moj brat služi majci. Zar mene opraštate zbog njegovog djela?’
Glas mu odgovori:
‘Da. Nama tvoji ibadeti nisu potrebni. Ali tvojoj majci bila je potrebna služba koju joj je tvoj brat činio.’“
