[ Među najvećim blagodatima koje je Allah teala podario ljudima posebno mjesto zauzimaju islamski učenjaci, koji svojim znanjem, ihlasom i djelima čuvaju vjeru i prenose istinu generacijama. Kroz historiju islama upravo su islamski učenjaci bili vodiči ka ispravnom razumijevanju Kur’an-i kerima, Hadis-i šerifa i Ahkam-i islamijje, pokazujući ljudima put ka sreći na ovom i budućem svijetu.]
Za to da neko postane pravi islamski alim, potrebno je da posjeduje znanje iz književnosti i prirodnih nauka na nivou onih koji su diplomirali na fakultetima književnosti i nauka, da napamet zna Kur’an-i kerim i njegova značenja, da napamet zna hiljade Hadis-i šerifa i njihova značenja, da bude stručnjak u dvadeset osnovnih islamskih nauka i da dobro poznaje osamdeset naučnih disciplina koje iz njih proizlaze, da poznaje suptilnosti četiri mezheba, da dostigne stepen idžtihada u tim naukama i da dostigne savršenstvo poznato kao „Vilajet-i hassa-i Muhammedijje“, što je najviši stepen tesavvufa. Gdje se danas nalazi takav alim? Oni koji se danas smatraju vjerskim ljudima, pa čak i oni koji odlično znaju arapski jezik, mogu li zaista čitati i razumjeti knjige tih velikana? Kada bi se danas pojavio takav učenjak, niko se ne bi usuđivao napadati vjeru, a oni koji bestidno iznose klevete tražili bi mjesto gdje da pobjegnu. U prošlosti su se u medresama i džamijama podučavale i tadašnje prirodne nauke. Islamski učenjaci odgajani su kao ljudi koji su poznavali i vjerske i svjetovne nauke.
Imam Gazali i Doprinos Islamskoj Nauci
Pravih islamskih učenjaka nekada je bilo mnogo. Jedan od njih bio je Imam Muhammed Gazali rahmetullahi ‘alejhi. O dubini njegovog znanja u vjeri, o visokom stepenu njegovog idžtihada i o njegovoj učenosti svjedoče njegova djela. Ko ih pročita i razumije, upoznat će njegovu veličinu. Onaj ko ga ne može razumjeti, pokušava vlastiti nedostatak pripisati njemu. Da bi se prepoznao alim, potrebno je i sam imati znanja. On je bio stručnjak i u svim prirodnim naukama svog vremena. Bio je rektor Bagdadskog univerziteta. Za samo dvije godine naučio je grčki jezik, koji je tada bio drugi jezik nauke, te je proučio starogrčku i rimsku filozofiju i nauku, ukazujući u svojim djelima na njihove greške i nedostatke. Pisao je o kretanju Zemlje, građi materije, proračunima pomračenja Mjeseca i Sunca, kao i o mnogim drugim tehničkim i društvenim pitanjima.
Imam-i Rabbani i Spoj Vjere i Nauke
Jedan od velikih islamskih učenjaka bio je i Imam-i Rabbani Ahmed Faruki rahmetullahi teala ‘alejhi. Njegovu dubinu u vjerskim znanostima, visoki stepen idžtihada, a posebno njegovo savršenstvo u tesavvufu i vilajetu, učenjaci koji imaju autoritet u vjeri jednoglasno su potvrđivali kao nešto što nadilazi razum i poimanje. Čak su i novije knjige objavljene u Americi počele primati svjetlost ovog sunca sreće. Imam-i Rabbani rahmetullahi ‘alejhi bio je također stručnjak u prirodnim naukama svog vremena. U 266. pismu prvog toma svog djela Mektubat kaže:
„Moj sin Muhammed Ma’sum rahmetullahi teala ‘alejhi ovih dana je završio knjigu Šerh-i Mevakif. Na predavanjima je uočio greške grčkih filozofa.“
Ova knjiga bila je naučni udžbenik koji se do posljednjih vremena predavao na višim odjelima islamskih medresa. Napisao ju je Kadi Adud, a komentar je sastavio Seyyid Šerif Ali Džurdžani rahmetullahi teala alejhima. Djelo ima oko hiljadu stranica i obrađuje tadašnje prirodne nauke. Podijeljeno je na šest poglavlja, a svako sadrži više odjeljaka. U četvrtom poglavlju, prvom odjeljku, trećem dijelu i drugoj temi dokazuje se da je Zemlja okrugla, a u šestoj temi da se okreće od zapada prema istoku. Također se govori o atomu, različitim stanjima materije, silama i psihološkim pojavama.
Zašto Trebamo Učiti Od Islamskih Učenjaka
Evropljani su veliki dio svojih naučnih znanja, kao i njihove temelje, preuzeli iz islamskih knjiga. Dok su Evropljani vjerovali da je Zemlja ravna poput pladnja i okružena zidovima, muslimani su otkrili da je Zemlja kugla i da se okreće. O tome opširno govore knjige Šerh-i Mevakif i Ma’rifetname. U pustinji Sindžar, između Mosula i Dijarbekira, izmjerili su dužinu meridijana i dobili rezultat vrlo blizak današnjim mjerenjima. Nuruddin Batruđi rahmetullahi teala ‘alejhi, koji je preselio 1185. godine, bio je profesor astronomije na islamskom univerzitetu u Endelusu. U svojoj knjizi El-Hajat izložio je astronomiju koja u mnogim pitanjima odgovara današnjim saznanjima.
Kada su Galileo Galilei, Nikola Kopernik i Isaac Newton govorili da se Zemlja okreće, nakon što su to naučili iz muslimanskih izvora, njihove tvrdnje smatrane su prijestupom. Galileo je čak bio izveden pred crkveni sud i zatvoren.
Sve do perioda Tanzimata, u medresama su se predavale i prirodne nauke. Odgajani su prosvijećeni vjerski učenjaci koji su bili predvodnici svijeta. Kada su prirodne nauke uklonjene iz nastavnog programa, prestala su i nova otkrića i izumi, pa je Zapad počeo prestizati Istok.
Danas svoju vjeru trebamo učiti iz knjiga tih velikih učenjaka. Vjersko znanje uči se od učenjaka Ehl-i sunneta ili iz njihovih knjiga. Znanje se ne stječe putem kešfa ili ilhama. Onaj ko čita njihove knjige ne samo da stječe znanje nego i čisti svoje srce.
Stvarima koje ljudima omogućavaju zdrav, siguran, miran i radostan život na ovom svijetu, a na Ahiretu vječnu sreću, naziva se ni’met. Pošto je Allahu teala neizmjerno milostiv, stvorio je za Svoje robove sve blagodati koje su im potrebne. Kako se te blagodati koriste i na koji način ih treba upotrebljavati, objasnio je u knjigama koje je poslao preko Svojih poslanika. Te informacije nazivaju se vjera i Ahkam-i islamijje. Bilo da je čovjek musliman ili nemusliman, ako živi u skladu s tim uputama, na ovom svijetu će živjeti u miru i blagostanju.
Na primjer, u apoteci postoje stotine korisnih lijekova. Na svakom lijeku nalazi se uputstvo za upotrebu. Onaj ko lijek koristi prema uputstvu ima korist od njega, a onaj ko ga koristi suprotno uputstvu može pretrpjeti štetu. Tako je i sa životom prema Kur’an-i kerimu — onaj ko ga slijedi koristi se Allahovim blagodatima.
Da bi čovjek postigao sreću na ovom i na budućem svijetu, potrebno je da bude musliman. Musliman je osoba koja ima iman i koja se pridržava Ahkam-i islamijje, tj. kloni se harama i izvršava ibadete. Iman znači vjerovati u šest temelja vjerovanja i u sve Allahove naredbe i zabrane. Allahu teala je zadovoljan pravim muslimanom i voli ga. Da bi čovjek bio istinski musliman, mora vjerovati onako kako su prenijeli učenjaci Ehl-i sunneta i svoje ibadete obavljati ispravno i sa ihlasom.
Ihlas i Ispravno Izvršavanje Ibadeta
Allahu teala je obećao da će voljeti one koji Mu iskreno robuju i da će njihova srca na ovom svijetu ispuniti fejzom i nurom, a na Ahiretu ih nagraditi sevabom. Ibadet znači izvršavanje Allahovih naredbi, a takva znači klonjenje harama i svega što je zabranjeno. Da bi ibadeti bili ispravni, potrebno je naučiti kako se obavljaju i zatim ih izvršavati prema tom znanju.
Ihlas znači da se svi farzovi i nafile, bilo da se izvršavaju tijelom ili imetkom, kao i sva dobra djela, pomaganje ljudima, zikr i istigfar, čine isključivo radi Allahovog zadovoljstva. Ako se ibadet čini radi imetka, položaja, ugleda ili slave, tada nema ihlasa, nego je prisutna rija. Takav ibadet ne donosi sevab, nego grijeh i kaznu.
Značaj Ihlasa Prema Imamu Rabbaniju
Kod onih koji čine bid’ate, harame ili se druže i žive sa takvim ljudima, kao i sa nevjernicima i onima bez mezheba, ihlas nestaje iz srca. Umjesto njega nastaju tama i crne mrlje. Imam-i Rabbani rahmetullahi ‘alejhi u 59. pismu prvog toma Mektubata kaže:
„Svi mu’mini, kada čine ibadet, imaju namjeru da ga obavljaju zato što je to Allahu teala naredio i što je On time zadovoljan. Tako ga obavljaju sa ihlasom. Međutim, potrebno je da sva djela i dobra budu učinjena s ihlasom i da taj ihlas stalno bude prisutan u srcu. Kod nekih ljudi početni ihlas nastaje uz napor i prisilu nad samim sobom i traje kratko vrijeme. Zatim u srce ulaze želje nefsa. Oni koji stalno posjeduju ihlas nazivaju se muhlas. Oni koji ga postižu trudom, ali ne stalno, nazivaju se muhlis. Muhlasu ibadet postaje sladak i lahak, jer kod njega više nema želja nefsa niti šejtanskih vesvesa. Takav ihlas dolazi u srce samo iz srca jednog velije.“
Ako čovjek na početku ibadeta uspije, boreći se protiv nefsa i šejtana, postići makar prolazni ihlas, i takvi ibadeti s vremenom slabe nefs i postaju uzrok sticanja trajnog ihlasa. Međutim, dostizanje tog stepena često traje godinama.
