Velikani među evlijama. Bio je jedan od poznatih velikana silsile-i alijje, koji su ljude upućivali da nauče ispravno vjerovanje, ibadete, djela i lijep ahlak, kako bi zadobili Allahu tealaovo zadovoljstvo. On je sedmi u toj mubarek silsili. Zvao se Fadl bin Muhammed. Rođen je 1042. godine (H. 433). Živio je u Horasanu. Preselio je 1085. godine (H. 478). Njegov kabur se nalazi u gradu Tus, odnosno u Mešhedu.
Ko je bio Ebû Ali Fârmedî?
Bio je jedan od najvećih alima svoga vremena. Zahirijske vjerske nauke učio je od hazreti Ebu-l-Kasima Kušejrija. Također je znanje sticao i od Ebu Abdullah Muhammed bin Muhammeda Širazija, Ebu Mensura Temimija, Ebu Abdurrahmana Nejlija, Ebu Osmana Sabunija i drugih učenjaka. Njegove riječi i nasihati imali su snažan utjecaj na ljude. Poznati seldžučki vezir Nizam-ul-mulk i državni velikodostojnici toga vremena veoma su ga poštovali.
Bio je stručnjak za tesavvuf i duhovne nauke. Koristio se i od feyza velikog evlije Ebu Saida Ebülhajra. Njegov učitelj Ebu-l-Kasim Gurgani bio je talib Ebu Osmana Magribija, a on talib Džunejd-i Bagdadija. Svi oni bili su alimi koji su odgajali ljude i upućivali ih na pravi put.
Visoke stepene u tesavvufu dostigao je preko dva puta. Jedan je bio preko Ebu-l-Kasima Gurganija Tusija iz kubrevijskog puta, a drugi preko Ebu-l-Hasana Harkanija.
Hazreti Ebu Ali Farmedi bio je učitelj i Imama Gazalija i Jusufa Hemedanija. Obojica su se okoristili njegovim sohbetom i dostigli visoke stepene kemala.
Tesavvufski put Ebû Ali Fârmedîja
Hazreti Ebu Ali Farmedi ovako je opisao svoj ulazak na put tesavvufa:
„U prvim godinama svoje mladosti učio sam u Siradžan medresi u Nišaburu. Nakon nekog vremena čuli smo vijest da šejh Ebu Said Ebülhajr dolazi iz Mihene u Nišabur. Njegovi keramenti bili su poznati među ljudima. Narod Nišabura, alimi i uglednici svi su znali njegovu veličinu i ukazivali mu poštovanje. Mnogi su izašli da ga dočekaju, a među njima sam bio i ja. Želio sam vidjeti njegovo mubarek lice. Čim sam ga ugledao, ljubav i muhabbet prema njemu i velikanima tesavvufa silno su porasli u mome srcu. Toga dana pažljivo sam slušao njegov sohbet. Od tada sam se pridružio onima koji su prisustvovali njegovim sohbetima.
Mislio sam da me ne poznaje niti zna za mene. Jednog dana, dok sam bio u svojoj sobi u medresi, veoma se povećala moja želja da ga vidim. Međutim, toga dana nije bio određen sohbet. Rekoh sebi da se strpim. Ipak nisam izdržao pa sam izašao napolje. Kada sam izašao, pogledao sam oko sebe i vidio hazreti Ebu Saida kako sa velikom skupinom ljudi ide nekuda. Sam sam ih slijedio. Išli su na neku gozbu. Došli su do kuće u koju su bili pozvani i ušli unutra. Ušao sam i ja za njima i sjeo u jedan ćošak. Nije me vidio. Neko vrijeme bili su zauzeti svojim halom.
Hazreti Ebu Said tada je pao u takvo stanje da je izgubio svijest o sebi i pocijepao svoju abu. Nakon nekog vremena to stanje ga je prošlo. Skinuo je abu i ostavio je na zemlji. Oni koji su bili prisutni u medžlisu stavili su pocijepanu abu pred šejha kako bi je podijelio na komade. Odvojio je jedan ukrašeni dio rukava i rekao:
‘Ej Ebu Ali Tusi, gdje si?’
Pomislio sam da me ne poznaje i da vjerovatno doziva nekog svog taliba po imenu Ebu Ali, pa nisam odgovorio. Kada je drugi put pozvao, opet nisam odgovorio. Tada mi prisutni rekoše:
‘Hazreti šejh tebe zove.’
Ustao sam i prišao mu. Dao mi je onaj ukrašeni komad odjeće i rekao:
‘Ti si nama blizak poput ovoga komada odjeće.’
Uzeo sam taj komad i poljubio ga. Od tada sam stalno bio u njegovom huzuru. Zadobio sam mnoge nurlu feyzove i berekete. Kasnije je hazreti Ebu Said napustio Nišabur. Ja sam ostao kod Ebu-l-Kasima Kušejrija. Kada sam mu ispričao stanja koja su mi se dešavala, rekao mi je:
‘Sinko moj, bavi se učenjem ilmova.’
Dvije-tri godine sam učio i posvetio se znanju.“
Jednog dana umočio sam pero u mastionicu i izvadio ga. Izašlo je sasvim bijelo. Tri puta sam ga tako umakao i izvadio. Svaki put je mastilo izlazilo bijelo. Ovo stanje sam ispričao Ebü’l-Kâsımu Kušejriju. On mi reče: „Kad ti pero već izmiče iz ruke, onda ga i ti ostavi.“ Nakon toga sam napustio medresu i prešao u dergâh. Posvetio sam se hizmetu Ebü’l-Kâsıma Kušejrija.
On sam pripovijeda:
„Jednog dana doživio sam jedno stanje. Izgubio sam svijest o sebi. U tom stanju kao da sam nestao i postao neprimjetan. To svoje stanje sam ispričao svom hoči. On mi reče: ‘O Ebû Ali! Ptica moga srca ne poznaje ono što je iznad ovoga mjesta.’ Tada sam u sebi pomislio: ‘Meni je potreban jedan müršid, jedan rehber koji će me povesti dalje od ovog stepena.’
Nakon toga je prošlo neko vrijeme. Iz dana u dan to stanje se povećavalo. U to vrijeme sam već bio čuo ime Ebü’l-Kâsıma Gürgânîja. Krenuo sam prema gradu Tûsu. Nisam znao gdje mu je kuća. Kada sam stigao u grad, raspitao sam se. Pokazali su mi mjesto pa sam otišao.
Sjedio je u mesdžidu sa skupinom svojih taleba. I ja sam klanjao dva rekata namaza pa sjeo pred njega. Šejh je bio oborio glavu. Podigao je glavu i rekao: ‘Dođi, o Ebû Ali!’ Prišao sam, nazvao selam i sjeo. Ispričao sam mu svoja mânevî stanja. Rekao mi je:
‘Da… Tvoj početak je mubârek! Već si dostigao jedan stepen, ali ako budeš odgajan i podučavan, dostići ćeš visoke deredže.’
Tada sam u srcu rekao: ‘Evo, ovo je moj rehber.’
Hazreti Ebü’l-Kâsım Gürgânî mi je, da bi me odgojio u tesavvufu i radi terbijeta moga nefsa, naredio razne rijazete, tj. da ne činim ono što moj nefs želi. Na kraju sam dostigao željene stepene. Potom je mene i mog prijatelja Ebû Bekra Abdullaha pobratimio i zajedno nas poslao hazreti Ebû Saîdu u Mihene.
Kada smo stigli u huzur hazreti Ebû Saîda, dao mi je komad platna i rekao da brišem prašinu sa zidova. Mom prijatelju Ebû Bekru Abdullahu dao je dužnost da slaže obuću musafira. Tri dana sam obavljao tu hizmet. Četvrtog dana me poslao nazad kod hazreti Ebü’l-Kâsıma.
Poslije su oba moja hoče preselila na ahiret. Nakon njih sam ja počeo držati sohbate. Moji talebi su se umnožili. Moje ime se proširilo na sve strane. A moj prijatelj Šejh Ebû Bekir Abdullah, iako je bio veliki velî, ostao je nepoznat.
On je ovako rekao:
‘Šejh Ebû Saîd je za njega rekao: „Ebû Ali, briši prašinu sa zidova ovim platnom, pa ćeš tokom cijelog života platnom svojih riječi brisati prljavštine mâsijeta i grijeha sa zidova srca Allahu tealaovih robova!“ A meni je naredio da slažem obuću derviša. I ja sam ostao na toj službi. Niko me nije upoznao niti spominjao moje ime.’“
Hazreti Ebû Ali Fârmedî je nakon ovih svojih hoča, u sohbetima jednog od najvećih i najpoznatijih evlijâ svog vremena, hazreti Ebü’l-Hasana Harkânîja, dostigao još više stepene i uzdigao se do visokih kemâl merteba. To je ovako izrazio:
„Ljubav i čežnja koje su nastale u mome srcu sve više su rasle. Zbog siline te želje, počastio sam se sohbetom hazreti Ebü’l-Hasana Harkânîja. Bio sam u njegovoj hizmeti. Dostigao sam beskrajne feyzove i mânevî užitke.“
Ebû Ali Fârmedî je u svom vremenu bio predvodnik evlijâ i sunce hidajeta. Kada bi dolazio kod Nizâm-ül-Mülka, veliki vezir bi ustao s dubokim poštovanjem, te ga posjeo na svoje mjesto. Dok bi za druge samo ustao, ali ne bi napuštao svoje mjesto.
Kada su ga upitali:
„Zašto prema njemu postupaš drugačije?“
Odgovorio je:
„Hazreti Ebû Ali Fârmedî mi u lice govori moje mahane, otkriva moje pogreške i nepravde te me upozorava. Drugi me, međutim, hvale u lice. Zbog toga se moj nefs uzoholi. Pošto je ukor hazreti Ebû Ali Fârmedîja za mene korisniji, njemu iskazujem veće poštovanje.“
Pouke i mudrosti Ebû Ali Fârmedîja
Hazreti Ebû Ali Fârmedî je rekao:
„Kao što taleba treba da bude jezikom pun poštovanja prema svom hoči, isto tako ne smije ni srcem odbacivati ono što on govori.“
U vezi s tim pripovijeda ovaj svoj san:
„Ispričao sam svom hoči Ebü’l-Kâsımu Gürgânîju jedan san i rekao mu: ‘U snu sam vidio da ste mi rekli to i to, pa sam vas upitao zašto ste tako učinili.’
Nakon toga moj hoca mjesec dana nije razgovarao sa mnom i rekao mi je:
‘Da u tebi nije bilo osjećaja odbacivanja onoga što govorim i želje da dobiješ odgovor, ne bi mi ni u snu postavio takvo pitanje.’“
Kerameti i događaji iz života Ebû Ali Fârmedîja
SA JEDNOM KANTOM VODE
Hazreti Ebû Ali Fârmedî pripovijeda:
„Jednog dana moj učitelj Ebü’l-Kâsım Kušejrî uzimao je gusul u hamamu. Iako nisu tražili niti rekli, izvukao sam jednu kantu vode iz bunara i izlio je u bazen hamama. Tada zaista nisam znao da im je baš toliko vode bilo potrebno. Poslije sam saznao.
Kada je izašao iz hamama, upitao je:
‘Ko je sipao vodu u bazen hamama?’
Pobojao sam se da će reći: ‘Zašto si to uradio?’ Bio sam zbunjen. Na kraju rekoh:
‘Ja sam.’
Tada mi reče:
‘O Ebû Ali! Stepene koje je Ebü’l-Kâsım stekao za sedamdeset godina, ti si stekao jednom kantom vode. Neka Allah bude zadovoljan tobom.’
Nakon toga sam još neko vrijeme ostao u službi svoga učitelja i bavio se odgojem svoga nefsa. Postigao sam mnoge ma’rifete.“
POTRUDIO SI SE
Hazreti Ebû Ali Fârmedî ovako pripovijeda:
„Jednom prilikom, tokom jednog putovanja, približavali smo se planini. Tada se pred nama pojavi ogromna zmija. Svi smo se uplašili i pobjegli. Tamo je bio i hazreti Ebû Saîd. Sišao je sa svoga konja i prišao toj velikoj zmiji. Ja sam bio pored Šejha.
Zmija se pred njim počela ponašati kao da iskazuje poštovanje, spuštajući glavu prema zemlji. Hazreti Ebû Saîd se obrati zmiji riječima:
‘Potrudio si se.’
Zatim se zmija udaljila prema planini i otišla.
Nakon ovog događaja upitali smo hazreti Ebû Saîda:
‘Kakvo je ovo stanje?’
On odgovori:
‘Dok sam boravio na ovoj planini, nekoliko godina smo ova zmija i ja bili na istom mjestu. Kada je shvatila da prolazimo ovuda, došla je da obnovi prijateljstvo. Ljepota vjernosti pripada îmânu. Prema onome ko je lijepog ahlâka, sve se odnosi lijepim ahlâkom. Tako je i Ibrâhim ‘alejhi-sselam bio lijepog ahlâka. Zato je i vatra prema njemu postala blaga i nije ga spalila.’“
