Svoj okolni svet upoznajemo pomoću naših pet čula. Da nemamo čulne organe, ne bismo znali ni o čemu. Ne bismo mogli spoznati ni same sebe. Ne bismo mogli hodati, ništa raditi, niti živeti. Ne bismo imali majku ni oca, ne bismo ni postojali. Ne bismo mogli videti lepe stvari koje prijaju našoj duši, niti čuti divne zvuke, niti bismo ih mogli voleti. Čak i kada bismo Allahu teali neprestano zahvaljivali (šukr) samo za naše čulne organe, ne bismo mogli u potpunosti iskazati svoju zahvalnost.
Sve ono što deluje na naše čulne organe nazivamo (Biće) ili (Postojanje/Mevdžud). Pesak, voda i sunce su postojanja, jer ih vidimo. Zvuk je takođe postojanje, jer ga čujemo. Vazduh je postojanje, jer kada otvorimo ruku i mahnemo njome kao lepezom, osećamo kako vazduh udara o našu ruku. Vetar nam takođe udara u lice. Isto tako, toplota i hladnoća su postojanja, jer ih osećamo svojom kožom. Verujemo da energije [moći] poput elektriciteta, toplote (hararet) i magnetizma takođe postoje. Jer osećamo i razumemo da električna struja proizvodi toplotu, magnetizam ili hemijske reakcije; da prisustvo toplote donosi toplotu, a njeno smanjenje hladnoću, i da magnet privlači gvožđe. Izjava: „Ne verujem da vazduh, toplota ili elektricitet postoje jer ih ne vidim“, je pogrešna. Iako se oni ne mogu videti, mi pomoću naših čulnih organa razumemo njih same ili poslove koje obavljaju. Zbog toga verujemo u mnoga nevidljiva bića. Kažemo da to što ih ne vidimo, ne znači da ona ne postoje. Shodno tome, ni izjava: „Ne verujem u Allaha. Stvari poput meleka i džina ne postoje. Da postoje, video bih ih“, nije ispravna. To je izjava koja ne odgovara razumu niti nauci.
Naučne lekcije nam govore da se bića koja imaju težinu i zapreminu nazivaju (Materija). Prema tome, vazduh, voda, kamen i drvo su materija. Svetlost i električna struja, iako su bića, nisu materija. Delovi materije koji su dobili oblik nazivaju se (Telo/Džism). Ekser, lopata, mašica i igla su tela. Svi su napravljeni od iste materije — gvožđa. Uzrok koji pokreće nepomično telo, zaustavlja telo koje je u pokretu ili menja njegovo kretanje naziva se (Sila/Kuvvet). Ako na nepomično telo ne deluje sila, ono će uvek stajati. Ako na telo u pokretu ne deluje sila, njegovo kretanje se neće promeniti i ono nikada neće stati. Sva materija, tela i energije koje se nalaze u materiji nazivaju se (Svet/Alem) ili (Priroda/Tabiat). U svetu se svako telo kreće i menja. To znači da na svako telo u svakom trenutku deluju različite sile i dešavaju se promene. Promena koja nastaje u telima naziva se (Događaj/Hadise).
Kako priroda ukazuje na Allahovo postojanje?
Vidimo da tela nestaju i da nastaju druga tela. Naši preci, stari narodi su nestali, zgrade i gradovi su nestali. Posle nas će doći drugi. Prema našem naučnom znanju, postoje sile koje vrše ove veličanstvene promene. Oni koji ne veruju u Allaha kažu: „To čini priroda. Sve stvaraju sile prirode“. Njima kažemo: Da li su se delovi jednog automobila sastavili sami od sebe silama prirode? Da li su se nagomilali poput gomile smeća koju nanese rečna struja pod uticajem talasa koji udaraju s leva i desna? Da li se automobil kreće pod udarima prirodnih sila? Zar nam se ne bi nasmejali i rekli: „Zar je tako nešto moguće? Automobil je umetničko delo napravljeno razumom, proračunom, planom i pedantnim radom mnogih ljudi. Automobil vozi vozač, pažljivo, koristeći razum i misao, i poštujući saobraćajna pravila“. Svako biće u prirodi je takođe takvo umetničko delo. Jedan list je veličanstvena fabrika. Jedno zrno peska, jedna živa ćelija su izložbeni prostori najfinijih umetnosti koje nauka danas tek delimično može razumeti. Ono čime se danas ponosimo kao naučnim otkrićima i uspesima je samo sposobnost da vidimo i imitiramo nekoliko tih prirodnih umetnosti. Čak je i engleski lekar Darvin, koga neprijatelji islama pokazuju kao svog vođu, rekao: „Kada razmišljam o umetničkoj prefinjenosti u građi oka, dođe mi da poludim od čuda“. Može li neko ko ne prihvata da automobil nastane slučajno silama prirode, reći da je ovaj svet, koji je od početka do kraja umetničko delo, stvorila priroda? Naravno da ne može. Zar neće poverovati da ga je stvorio Stvoritelj Koji sve proračunava, planira, poseduje znanje i beskonačnu moć? Zar ne bi bilo neznanje i glupost reći da ga je stvorila priroda ili da je nastao slučajno?
Savršen red u svemiru kao dokaz Allahove moći
Allahu teala je sve stvorio na najlepši i najkorisniji način. Na primer, stvorio je planetu Zemlju na udaljenosti od sto pedeset miliona kilometara od Sunca. Da ju je stvorio dalje, ne bi bilo toplih godišnjih doba i pomrli bismo od velike hladnoće. Da ju je stvorio bliže, bilo bi previše toplo i nijedno živo biće ne bi moglo preživeti. Vazduh koji nas okružuje je mešavina od 21% kiseonika, 78% azota i 0,03% ugljen-dioksida po zapremini. Kiseonik ulazi u naše ćelije i sagoreva hranljive materije koje su tamo dospele, dajući nam snagu i moć. Da je količina kiseonika u vazduhu bila veća, on bi spalio i naše ćelije i svi bismo se pretvorili u pepeo. Da je njegova količina bila manja od 21%, ne bi mogao sagorevati našu hranu. Opet, nijedno živo biće ne bi moglo opstati. Tokom kišnog vremena sa grmljavinom, kiseonik se spaja sa azotom, stvarajući u vazduhu soli nitrata koje sa kišom silaze u zemlju. One hrane biljke. Biljke su hrana životinjama, a životinje ljudima. Vidi se da naša opskrba (rizk) nastaje na nebu i spušta se sa nebesa. Ugljen-dioksid u vazduhu podstiče i pokreće centre za rad srca i disanje. Ako se količina ugljen-dioksida u vazduhu smanji, naše srce će stati i nećemo moći disati. Ako se količina poveća, ugušićemo se. Količina ugljen-dioksida se nikada ne sme promeniti. Zbog toga je Allahu teala stvorio mora. Kada se količina ugljen-dioksida poveća, povećava se i njegov delimični pritisak, pa se višak rastvara u morima, spaja se sa karbonatom u vodi i pretvara ga u bikarbonat. On se taloži na dno i stvara sloj mulja na dnu mora. Kada se u vazduhu smanji, on se odvaja iz mulja u vodu, a iz vode prelazi u vazduh. Sva živa bića ne mogu živeti bez vazduha. Zato Allahu teala daje vazduh svuda, svakom živom biću bez truda i besplatno, i šalje ga sve do pluća. Ne možemo živeti ni bez vode. Vodu je takođe stvorio svuda. Međutim, pošto se žeđ može duže izdržati, stvorio ju je tako da se mora tražiti, naći i nositi. Fe-tebârekâllahu ahsenul-hâlikîn! Blago onima koji to mogu videti i razumeti, a kamoli učiniti!
Zašto svemir nije mogao nastati slučajno?
Reči onih koji kažu da su tolika nebrojena bića, koja je Allahu teala stvorio u neizmernom redu i harmoniji, nastala slučajno, su neznalačke. To je ovako: Stavimo u jednu torbu deset kamenčića numerisanih brojevima od jedan do deset. Pokušajmo ih izvlačiti iz torbe jedan po jedan tako da izlaze redom: prvo broj jedan, pa dva, i na kraju broj deset. Ako se vidi da broj izvučenog kamena ne odgovara redosledu, svi izvučeni kamenčići se odmah vraćaju u torbu i pokušava se ponovo, počevši od broja jedan. Verovatnoća da se deset kamenčića izvuče redom jedan za drugim je jedan prema deset milijardi. Ako je verovatnoća da se deset kamenčića poređa po redu toliko mala, onda ne postoji mogućnost niti verovatnoća da bezbrojni poretci u univerzumu nastanu slučajno.
Ako bi neko ko ne zna da kuca na pisaćoj mašini nasumično pritisnuo tastere, recimo pet puta, kolika je verovatnoća da dobijena reč od pet slova ima neko značenje na turskom ili nekom drugom jeziku? Da se nasumičnim pritiskanjem tastera želela napisati jedna rečenica, da li bi se mogla napisati rečenica koja ima smisla? Štaviše, ako bi se sastavila cela stranica teksta ili knjiga, može li se smatrati razumnim onaj ko misli da će ta stranica ili knjiga slučajno imati određenu temu?
Tela nestaju. Iako iz njih nastaju druga tela, u tom procesu sto pet elemenata (materija) nikada ne nestaje. Ako se kaže da se menja samo njihova struktura, radioaktivni raspadi nas obaveštavaju da i elementi, pa čak i atomi, nestaju i da se materija pretvara u energiju. Čak je i nemački fizičar po imenu Ajnštajn (Einstein) izneo matematičku formulu ovog pretvaranja.
Islam, razum i naučni dokazi o stvaranju
Neprestano menjanje tela i materije, njihovo nastajanje jednih iz drugih, nije došlo iz beskonačnosti. Odnosno, ne može se reći: „Tako je došlo, tako će i otići“. Ove promene imaju svoj početak. Reći da promene imaju početak znači reći da postojanje materije ima početak. Odnosno, to znači da je sve stvoreno iz ničega dok ništa nije postojalo. Da prve materije nisu bile stvorene iz ničega i da se njihovo nastajanje jednih iz drugih protezalo u beskonačnu prošlost, ovaj svet bi sada morao biti nepostojeći. Jer, da bi svet mogao postojati u beskonačnoj prošlosti, materije koje ga sačinjavaju morale bi postojati ranije, a da bi one postojale, druge bi morale postojati pre njih. Postojanje kasnijeg zavisi od postojanja prethodnog. Ako ne postoji prethodno, neće postojati ni kasnije. Beskonačna prošlost znači da ne postoji početak. Postojati u beskonačnoj prošlosti znači da ne postoji prvo, tj. početno biće. Kada nema prvog bića, ne mogu postojati ni kasnija bića. Sve bi u svakom trenutku moralo biti nepostojeće. Odnosno, ne može postojati niz od beskonačnog broja bića gde je za postojanje svakog od njih potrebno postojanje prethodnog. Sva bi morala biti nepostojeća.
Razumelo se da to što svet sada postoji, pokazuje da on nije došao iz beskonačnosti, već da postoji prvo biće koje je stvoreno iz ničega. Shvatili smo da je svet stvoren iz ničega i da je današnji svet nastao postepenim nastajanjem iz tog prvog sveta.
Knjiga (Šerh-i mevâkıf), u prvom mersadu petog mevkıfa, opširno dokazuje da postoji Stvoritelj Koji je stvorio svet iz ničega i da taj Stvoritelj mora biti kadîm (večan), odnosno da mora uvek postojati, bez ikakve promene, beskonačno. Ukratko, to je ovako: menjati se znači postati nešto drugo. Kada se Stvoritelj promeni, On postaje drugačiji. Njegovo svojstvo Stvoritelja se kvari. Stvoritelj se ne sme menjati, On mora uvek ostati isti. Ako razmišljamo onako kako smo objasnili da svet ne može biti beskonačan, nepromenljivi Stvoritelj mora biti kadîm, mora postojati beskonačno. Zbog toga postoji jedan nepromenljivi, beskonačni Stvoritelj. Ime ovog nepromenljivog Stvoritelja je (Allah). Allahu teala je, da bi Sebe predstavio, slao ljudima Poslanike. Razumna i pravedna osoba koja iz ispravno napisanih knjiga čita o životu i odlikama Njegovog poslednjeg i najuzvišenijeg Poslanika, Muhammeda ‘alejhi-sselama, odmah će razumeti da Allahu teala postoji i da je Muhammed ‘alejhi-sselam Njegov Poslanik. Sa radošću postaje musliman. Verovati da Allahu teala postoji, da je Jedan, da je Muhammed ‘alejhi-sselam Njegov Poslanik i najuzvišeniji od svih Poslanika, i da je svaka njegova reč istinita i korisna, naziva se (Imati iman) i (Biti musliman). Takva osoba se naziva (Mü’min) i (Musliman). Reči Muhammeda ‘alejhi-sselama nazivaju se Hadis-i šerif. Onaj ko ne veruje čak ni u jednu od onih stvari koje su jasno objavljene u Kur’an-i kerimu i Hadis-i šerifima naziva se (Kâfir). Nevernici koji smatraju Allahovim govorom Tevrat, Zebur i Indžil, koji su u osnovi bili govor Hak teale, ali su kasnije izmenjeni i pretvoreni u istorijske knjige, nazivaju se (Ehl-i kitâb) – nevernici sa knjigom. Većina Jevreja i Hrišćana su nevernici sa knjigom. Oni koji se klanjaju pred kipom ili grobom nekog čoveka, verujući da on poseduje božanska svojstva i da može sve učiniti, nazivaju se (Müšrik) ili (Idolopoklonici). Takvi su Brahmani, Budisti i Obožavaoci vatre. Neki Jevreji i hrišćani su nakon Konstantina Velikog postali mušrici. Oni koji ne veruju ni u jednu veru nazivaju se (Ateisti) i (Dehrî). Takvi su komunisti i masoni, kao i neznalice u veri koje su upale u njihove zamke.
