[ Vera’ i takva u islamu predstavljaju temelj iskrenog robovanja Allahu teala i zaštitu od grijeha na dunjaluku i ahiretu. Imâm-ı Rabbânî Ahmed Fârûkî “rahime-hullahü teâlâ” u svom čuvenom djelu “Mektûbât” detaljno objašnjava važnost čuvanja od harama, suvišnih mubaha i prava drugih ljudi, naglašavajući da je pravi uspjeh moguć samo kroz iskrenu pokornost Allahu dželle šanuhu.]
Duboki islamski alim, veliki velija i obnovitelj drugog milenija, Imâm-ı Rabbânî Ahmed Fârûkî “rahime-hullahü teâlâ”, napisao je veoma dragocjeno djelo pod nazivom “Mektûbât”. Sejjid Abdülhakîm Efendi “rahime-hullahü teâlâ”, koji je bio muderris tesavvufa [profesor] na najvišoj islamskoj medresi u Osmanskoj državi, Medreset-ül-mütehassısîn, mnogo puta je govorio:
“U islamskoj vjeri nije napisana nijedna knjiga vrjednija od knjige Mektûbât”, i:
“Poslije Allahove knjige, Kur’an-i kerima, i Hadis-i šerifa našeg Pejgambera, najvrjednija i najuzvišenija knjiga jeste Mektûbât Imâm-ı Rabbânîja.”
Imâm-ı Rabbânî “rahime-hullahü teâlâ” rođen je 971. [1563.] godine u gradu Serhend u Indiji, a preselio je 1034. [1624.] godine na istom mjestu. Abdülhakîm Efendi rođen je 1281. [1865.] godine u Vanu, a preselio 1362. [1943.] godine u Ankari. Ukopan je u Baglumu.
U sedamdeset šestom pismu prvog toma knjige “Mektûbât” kaže se:
U sedmom ajetu sure Hašr, u značenju se kaže:
“Uzmite ono što vam Poslanik donese i budite mu pokorni! A klonite se onoga što vam zabrani!”
Vera’ i Takva u Islamu kao Temelj Spasa
Da bi se čovjek spasio nesreća na dunjaluku i kazne na ahiretu, potrebne su dvije stvari: držati se naređenja i čuvati se zabrana. To dvoje se naziva pokoravanje islamu. Od ovo dvoje važnije i potrebnije jeste drugo, a to je vera’ i takva.
Ashabi su pred Resûlullahom “sallallahu ‘alejhi ve sellem” spomenuli jednog čovjeka koji mnogo ibadeti i mnogo se trudi. A za drugoga su rekli da se mnogo čuva zabranjenih stvari. Tada je Resûlullah “sallallahu ‘alejhi ve sellem” rekao:
“Ništa nije kao vera’.”
To jest, čuvanje od harama je vrjednije. U jednom drugom Hadis-i šerifu rekao je:
“Stub vaše vjere jeste vera’.”
Čovjek može biti uzvišeniji od meleka zahvaljujući veri’u i preko njega napredovati i uzdizati se. I meleki su pokorni Allahovim naredbama, ali oni ne napreduju. Zato je držati se vere’a i biti na takvi potrebnije od svega. Najvrjednija stvar u islamu jeste takva. Temelj vjere jeste takva.
Vera’ i takva znače čuvanje od harama. Da bi se čovjek potpuno sačuvao harama, treba se kloniti i suviška mubaha. Mubahi se trebaju koristiti samo onoliko koliko je potrebno. Ako čovjek radi sve što želi od mubaha, odnosno od onoga što je islam dozvolio, i pretjera u tome, počet će činiti sumnjive stvari. A sumnjive stvari su blizu harama.
Nefs je poput životinje, voli sebe i svoje prohtjeve. Onaj ko hoda uz ivicu provalije, jednog dana može pasti u nju. Da bi se vera’ i takva potpuno sačuvali, mubahi se trebaju koristiti samo koliko je potrebno i ne prelaziti granicu nužde. I dok koristi toliko, treba imati nijet da to čini radi izvršavanja robovskih dužnosti prema Allahu teala.
Potpuno ostaviti višak mubaha skoro je nemoguće, posebno u ovom vremenu. U najmanju ruku treba se čuvati harama, a koliko god je moguće truditi se i da se kloni viška mubaha. Kada čovjek učini više mubaha nego što je potrebno, treba se pokajati i učiniti tevbu. Takve stvari treba smatrati početkom puta ka haramu. Treba tražiti utočište kod Allahu teala i moliti Ga. To kajanje, tevba i dova možda će čovjeka zaštititi od štete i opasnosti viška mubaha.
Ca’fer bin Sinân rekao je:
“Pognuta glava grješnika bolja je od uzdignutih prsa onoga koji se divi svom ibadetu.”
Prava Ljudi i Opasnost Nepravde na Ahiretu
Čuvanje od harama ima dvije vrste. Prva je čuvanje od grijeha koji se tiču samo Allahovog prava i Njegove naredbe. Druga vrsta jeste čuvanje od grijeha u kojima postoje i prava ljudi, stvorenja. Ova druga vrsta je važnija. Allahu teala ništa nije potrebno i On je veoma milostiv. Ljudi su, međutim, potrebni mnogim stvarima i uz to su škrtice.
Resûlullah “sallallahu ‘alejhi ve sellem” rekao je:
“Ko ima na sebi pravo drugog čovjeka, ko je dirao u njegov imetak ili čast, neka traži halala i izmiri to prije smrti! Jer na ahiretskom danu zlato i imetak neće vrijediti ništa. Toga dana će se njegova dobra djela davati vlasniku prava sve dok se pravo ne izmiri. Ako ne bude imao sevaba, grijesi vlasnika prava bit će natovareni njemu.”
[Ibni Âbidîn “rahmetullahi ‘alejhi”, objašnjavajući knjigu “Dürr-ül-muhtâr”, u poglavlju o nijetu za namaz, na 295. stranici kaže:
“Na kijametskom danu, ako vlasnik prava ne oprosti svoje pravo, za pravo vrijedno jednog danka bit će uzeto sedam stotina primljenih namaza klanjanih u džematu i dato vlasniku prava.”
Jedan dank iznosi jednu šestinu dirhema, približno pola grama srebra.]
Jednog dana Resûlullah “sallallahu ‘alejhi ve sellem” upitao je Ashab-i kiram:
“Znate li ko je muflis (bankrotirani čovjek)?”
Oni su odgovorili:
“To je čovjek koji nema više novca ni imetka.”
Tada je rekao:
“Muflis iz mog ummeta jeste onaj koji na kijametski dan dođe sa mnogo sevaba namaza, posta i zekata. Ali je nekoga vrijeđao, nekome potvoru pripisivao, nečiji imetak uzeo, nečiju krv prolio ili nekoga udario. Tada će se njegovi sevabi dijeliti tim ljudima. Ako mu nestane sevaba prije nego što se sva prava izmire, njihovi grijesi će biti natovareni njemu, a zatim će biti bačen u Džehennem.”
