Jedan od velikih islamskih alima i evlija. Rođen je u mjestu Ramiten, blizu Buhare. Tačna godina njegovog rođenja nije poznata. Preselio je na ahiret 1328. godine (728. po Hidžri) u gradu Harezmu.
Još od malih nogu u Ramitenu počeo je sticati islamsko znanje. Zahvaljujući svojoj izuzetnoj inteligenciji, bistrini i velikoj sposobnosti razumijevanja, za kratko vrijeme je mnogo napredovao na putu znanja. Na kraju je dospio u sohbet hazreti Šejha Mahmûda-i Indžirfagnevîja, iz čijeg mubarek srca su izvirali nur i hikmet i koji je ljude podučavao istini i pravom putu. Ali Râmîtenî je od njega stekao veoma visoke duhovne stepene. Dostigao je bezbrojne deredže vilajeta i evlijaluka. Usavršio se i u zahirskim i u batinskim znanjima. Tako je postao utočište zbunjenima, vodič onima koji su skrenuli s pravoga puta i jedan od velikana koji pozivaju istini. Time je stekao čast da bude dvanaesta karika zlatnog lanca Hakk puta, poznatog kao silsile-i alijje.
Kada se približila smrt Hodže Mahmûda-i Indžirfagnevîja, dao je hilafet hazreti Ali Râmîtenîju i sve svoje talebe povjerio njemu.
Hazreti Ali Râmîtenî bio je poznat pod imenima Pîr-i Nessâdž i Azîzân. Nakon ibadeta i dersova, u slobodno vrijeme bavio se tkanjem kako bi zarađivao halal nafaku. Zbog toga su ga nazivali Pîr-i Nessâdž, što znači „šejh tkalaca“.
Razlog zbog kojeg su ga zvali „Azîzân“ prenosi se ovako:
Jednom prilikom u kući Ali Râmîtenî hazretleri dva-tri dana nije bilo ništa za jelo. Ukućani su bili veoma potišteni zbog gladi. Također, nije bilo ničega čime bi mogli počastiti gosta koji je došao. Upravo tada jedan mladić, njegov talebe koji je prodavao hranu, donio je na poklon pečenog pijetla punjenog rižom. Rekao je:
„Ovu hranu pripremio sam za vas i vaše bližnje. Ako prihvatite naš poklon, veoma ćete nas obradovati.“
Hazreti Ali Râmîtenî bio je veoma zadovoljan ovom hranom koja je stigla baš u tako osjetljivom trenutku te je iskazao posebnu pažnju i ljubaznost prema tom talebi. Tom hranom počastio je svoga gosta.
Nakon što je gost otišao, pozvao je mladića i rekao:
„Ovo jelo koje si donio stiglo nam je kao pomoć u teškom trenutku. Zato, zatraži od nas šta god želiš! Jer vrata kabuljenja želja sada su otvorena.“
Mladić je rekao:
„Moja jedina želja jeste da budem poput vas u znanju i stepenu evlijaluka. Molim vas da me dovedete u to stanje, efendijo!“
Hazreti Ali Râmîtenî mu odgovori:
„Tražio si veoma težak i velik teret. Ne bi mogao podnijeti njegovu težinu. Kada bi teret koji je na nama bio stavljen na tvoja pleća, bio bi slomljen. Ako želiš, zatraži nešto drugo.“
Mladić je rekao:
„Moja jedina želja na ovom svijetu jeste da budem baš kao vi. Ništa drugo me ne može utješiti. Ipak, zadovoljan sam onim što vi odlučite, efendijo.“
Na to hazreti Ali Râmîtenî reče: „Dobro“, pa ga uze za ruku i zajedno s njim uđe u svoju posebnu halvethanu. Sjeli su jedno naspram drugoga, a hazreti Ali Râmîtenî poče činiti teveđdžuh tom mladiću. Nakon izvjesnog vremena, Allahu tealaovim izunom, mladić je i u zahiru i u batinu dostigao stepene Ali Râmîtenîja. Međutim, opijen ljubavlju prema Allahu teala, izgubio je svijest o sebi. U tom stanju živio je još četrdeset dana, a zatim preselio na ahiret. Zato što je u jednom trenutku prenio svoje stepene na drugoga i učinio ga poput sebe, hazreti ustad je ostao poznat pod imenom „Azîzân“, što znači „dvojica aziza“.
Nakon toga, sohbet halkasi hazreti Ali Râmîtenîja veoma se proširio. Tražioci znanja i tesavvufa dolazili su mu sa svih strana svijeta. Svi su njemu postavljali pitanja čije odgovore nisu znali pronaći. Ukratko, hazreti Azîzân bio je poput sunca koje širi islam po cijelom svijetu.
Talebama koje bi dostigle stepen iršada i vođenja ljudi pravim putem davao je sljedeći nasihat:
„Onaj ko uđe u posao iršada treba najprije upoznati sposobnost i nadarenost murida, odnosno talebe. Nakon što to spozna, podučava ga zikru i odgaja ga prema njegovoj sposobnosti…“
Veliki alim Rukneddin Alauddevle Semnani, koji je živio u istom vijeku kao i Ali Râmîtenî hazretleri, povremeno je pisao pisma Šejhu hazretlerine i postavljao pitanja. Jednog dana opet je došao jedan njegov talebe i prenio Aliju Râmîtenî hazretlerine da njegov hodža želi odgovor na neka pitanja.
Jedno od pitanja bilo je sljedeće:
„Mi svakome ko nam dođe činimo hizmet i služimo ga. Ipak, ljudi dolaze vama. Mi postavljamo bogate sofre i nudimo raznovrsna jela, a kod vas toga nema. Uprkos tome, ljudi su zadovoljni vama, a nisu zadovoljni nama. Koji je razlog tome?“
Odgovor:
Mnogo je onih koji služe očekujući zahvalnost i priznanje. A malo je onih koji svoju hizmet smatraju čašću i blagodatom za sebe. Trudite se da svoju hizmet smatrate nimetom i počašću za sebe. Tada se niko neće žaliti na vas.
Drugo pitanje:
„Čuli smo da vas je odgajao Hidr ‘alejhi-sselam; kako se to dogodilo?“
Odgovor:
Allahu teala ima takvih robova zaljubljenih u Njega da je i Hidr zaljubljen u njih.
Treće pitanje:
„Čuli smo da se vi bavite glasnim zikrom umjesto skrivenog zikra. Kako je to moguće?“
Odgovor:
I mi smo čuli da ste vi zauzeti skrivenim zikrom. Pošto smo čuli za to, znači da ni vaš zikr nije skriven. Zar skriveni zikr ne znači da niko za njega ne zna? Bilo da se čovjek bavi skrivenim zikrom ili glasnim zikrom — oboje je isto.
Sejjid Atâ, jedan od najvećih taleba Hodže Ahmeda Jesevîja hazretleri, povremeno se sastajao i razgovarao sa Ali Râmîtenî hazretleri. Ipak, jednog dana je sa jezika Sejjid Atâa izašla neprikladna riječ o Azîzân hazretleri. Istoga dana su pljačkaške skupine koje su dolazile iz unutrašnjosti Azije opljačkale kraj u kojem se nalazio Sejjid Atâ i odvele njegovog sina kao zarobljenika.
Kerameti i Hikmeti Ali Râmîtenî Hazretleri
Sejjid Atâ je shvatio da je ova nesreća kazna zbog toga što je rastužio Azîzân hazretleri. Pokajao se za ono što je učinio i pripremio veliku gozbu. Pozvao je Ali Râmîtenî hazretleri da mu se izvini. Azîzân hazretleri je razumio njegovu namjeru, prihvatio njegovu molbu i došao na njegov poziv.
Na tom skupu bilo je mnogo alima i evlija. Sofre su postavljene. Kada su svi bili pozvani da jedu, Ali Râmîtenî reče:
„Dok ne dođe sin Sejjid Atâa, Ali neće staviti ni soli u usta niti pružiti ruku prema jelu.“
Nakon toga su neko vrijeme šutjeli. Dok su prisutni razmišljali šta znače ove riječi, odjednom se začulo kucanje na vratima i unutra je ušao sin Sejjid Atâa.
Kad su to vidjeli, iz skupa se podigao veliki plač i uzvik. Prisutni su ostali zapanjeni i nijemi od čuda.
Upitali su mladića kako se spasio. On odgovori:
„Do maloprije sam bio zarobljenik u rukama jedne skupine ljudi. Ruke i noge bile su mi vezane konopcima. A sada se odjednom vidim među vama. Ne znam kako se to dogodilo, kako su mi se ruke odriješile, ko me je spasio i doveo ovamo sa desetodnevnog puta. Ništa ne znam.“
Prisutni su shvatili da se to dogodilo kerametom i tasarrufom Azîzân hazretleri. Svaki od njih se počastio time da postane njegov talebe.
Savjeti Ali Râmîtenî Hazretleri O Zikru, Ahlaku i Odgoju Nefsa
Ali Râmîtenî hazretleri su na pitanja svojih taleba, koja su postavljali na sohbetima, ovako odgovorili:
Značenje riječi: „Allahu teala tri stotine šezdeset puta u jednoj noći pogleda u srce vjernika“ jeste sljedeće:
„Srce ima tri stotine šezdeset prozora koji se otvaraju prema tijelu. Kada se gönül ispuni i uzavri zikrom Allahu teala, Allahu teala pogleda u to srce. Feyzovi i nurovi koji tim pogledom dolaze u srce šire se kroz tih tri stotine šezdeset puteva po cijelom tijelu. Organ do kojeg stignu ti nurovi i feyzovi, prema svom stanju sa užitkom čini ibadet, pa se iz taata i ibadeta osjeća slast.“
Također su buyurili:
„Da bi talebe postigao svoj cilj, mora mnogo raditi i mnogo se truditi da odgoji svoj nefs. Međutim, postoji jedan put koji nefs dovodi do itmînâna i u kratkom vremenu uzdiže ruh na visoke stepene. To je zadobiti gönül jednog od voljenih robova Allahu teala. Jer njihovo srce je mjesto u koje Allahu teala gleda.“
„Hallâdž-i Mensur je živio u vremenu velikog muršida Abdülhalika Gonedžduvanija. Da je tada postojao makar jedan njegov učenik, sigurno bi mu pomogao i uzdigao ga na najviše stepene tesavvufa. Tada Hallâdž-i Mensur ne bi pao u ona stanja.“
„Činite dovu jezikom koji nikada nije bio nepokoran Allahu teala, pa će vam dova biti primljena.“
„Upućujte dovu posredstvom onoga koji nije činio grijeh. Taj posrednik je Allahov dost. Budite prema njima ponizni i pokazujte im ljubav, kako bi za vas činili dovu.“
„Čuvajte se u dva stanja: dok govorite i dok jedete.“
„Onaj ko poziva narod Istini treba biti poput dresera zvijeri. Kao što dreser dobro poznaje narav i sposobnost životinje kojom se bavi pa prema tome postupa, tako treba činiti i onaj koji poziva Hakku.“
„Treba se čvrsto držati ibadeta i izvršavati ih. A kada ih izvrši, čovjek treba smatrati kao da ih nije ni obavio. Tako će sebe vidjeti manjkavim pa će ponovo pristupiti ta’atu i ibadetu.“
Jednoga dana neki čovjek dođe u njegovo prisustvo i požali se na rastresenost svoga srca i na to da se ne može potpuno posvetiti ibadetima. Šejh hazretleri tada proučiše ove stihove:
Ako uz nekoga tvoje srce smiraj ne nađe,
I bol dunjaluka iz srca tvoga ne odnese,
Ako se ne udaljiš od takvoga društva,
Niko od azizana ti u pomoć neće priteći.
Ali Râmiteni hazretleri, tumačeći osmi ajet sure Tahrim, u kojem Allahu teala kaže:
„O vi koji vjerujete! Allahu se iskreno pokajte, tevbe-i nasuhom.“
rekao je:
„U ovom ajet-i kerimu nalazi se i išaret i radosna vijest. Išaret je u tome što Allahu teala poručuje: ‘Čak i ako ponovo padnete u grijeh, opet učinite tevbu.’ A radosna vijest jeste primanje tevbe. Jer, da Allahu teala nije htio primati tevbu, ne bi je ni naredio. Sama naredba ukazuje da će je primiti. Međutim, tevba ne smije biti samo jezikom, nego iskreno, iz srca i sa sviješću o vlastitoj manjkavosti.“
Jednoga dana Mevlana Šejh Bedreddin Mejdani hazretleri dođe kod Ali Râmitenija hazretleri i upita:
„Allahu teala u 41. ajetu sure Ahzab kaže:
‘O vi koji vjerujete! Mnogo zikrite Allaha.’
Da li se pod ovim zikrom misli na zikr jezikom ili zikr srcem?“
Ali Râmiteni hazretleri odgovori:
„Za one koji tek ulaze na put tesavvufa to je zikr jezikom. A za one koji stignu do kraja puta, to je zikr srcem. Onaj koji tek ulazi na ovaj put prisiljava svoju dušu da zikri Uzvišenog Allaha. Ali stanje onoga koji je stigao do kraja nije takvo. Kada srce bude zahvaćeno zikrom, njegov utjecaj prelazi na cijelo tijelo i tada svaki organ počinje činiti zikr. Eto tada počinje pravi, mnogobrojni zikr. Tada ibadet jednog dana vrijedi kao ibadet jedne godine.“
Ali Râmiteni hazretleri, koji je u Harezmu odgojio mnoge učenike, preselio je 1321. (721. po Hidžri) ili 1328. godine (728. po Hidžri), u svojoj stotridesetoj godini. Ljudi sa potrebama posjećuju njegov mubarek kabur i okorištavaju se njegovim duhovnim bereketom.
Ali Râmiteni hazretleri imao je dva sina. Obojica su bili istaknuti u zahirskim i batinskim znanjima. Hodža Azizan je, nakon svoje smrti, brigu o učenicima koji su ostali iza njega povjerio svom mlađem sinu Ibrahimu. Stariji sin je također bio veoma uznapredovao u materijalnim i duhovnim znanjima. Ljudi su se pitali: „Zašto služba upućivanja ljudi nije povjerena starijem sinu?“ Veliki alim Hodža Ali Râmiteni, razumjevši njihove misli, rekao je:
„Moj stariji sin neće dugo živjeti poslije mene. Uskoro će mi se pridružiti.“
Zaista, devetnaest dana nakon njegove smrti, i njegov stariji sin je preselio i pridružio se svome ocu.
Azizan hazretleri imao je četiri velika halife i svi su bili ljudi fazileta i kemala. Nakon njegove smrti svaki od njih se posvetio podučavanju taleba koji su željeli Uzvišenog Hakka. Sva četvorica halifa zvala su se Muhammed.
Prvi je bio Hodža Muhammed Külahduz, ukopan u Harezmu.
Drugi je bio Hodža Muhammed Hallâdž-i Belhi, ukopan u gradu Belhu.
Treći je bio Hodža Muhammed Baverdi, također ukopan u Harezmu.
Četvrti, i najveći među njegovim halifama, bio je Hodža Muhammed Baba Semmasi. Kada mu se približila smrt, njega je zadužio da odgaja i podučava sve svoje učenike.
Na svoje mjesto ostavio je kao vekila hazretleri Muhammed Bâbâ Semmâsîja.
Deset Uslova Za Allahovu Ljubav Prema Ali Râmîtenî Hazretleri
Ali Râmîtenî hazretleri je govorio da postoji deset uslova kako bi čovjek postao voljeni rob kod Allahu teala, pa ih je ovako nabrojao:
Prvi uslov jeste čistoća. Čistoća se dijeli na dva dijela:
1 – Vanjska čistoća (zâhirî temizliği):
To je da čovjekov vanjski izgled bude čist. Na to svi ljudi trebaju obraćati pažnju. Odjeća, hrana, piće i sve stvari koje se koriste trebaju biti čisti.
2 – Unutrašnja čistoća (bâtın temizliği):
To je da srce bude ispunjeno lijepim osobinama. Ne zavidjeti, ne misliti loše o drugima, mrziti Allahu tealaove neprijatelje, a voljeti Njegove prijatelje – sve su to lijepe osobine koje Uzvišeni Allah voli. Srce je mjesto Allahu tealaovog pogleda. Zato se srce ne smije ispuniti ljubavlju prema dunjaluku. Ne treba se hraniti haram hranom. Kao što je rečeno u Hadis-i šerifu:
„Čovjek koji je došao sa dalekog puta, raščupane kose i brade, prašnjavog lica, podiže ruke prema nebu i moli: ‘Ja Rabbî!’ Međutim, ono što jede i pije je haram, njegova hrana je haram. Kako da mu dova bude primljena?“
Dakle, dova onoga ko jede haram neće biti primljena. Ako srce i duša nisu čisti, ne može se osjetiti slast ibadeta niti se mogu steći ma’rifeti i znanja vezana za Allahu teala.
Drugi uslov jeste čistoća jezika.
Jezik treba da šuti od neprikladnih i ružnih riječi, da uči Kur’an-i kerim, da čini emr-i ma’rûf i nehy-i münker, da ljude poziva izvršavanju Allahu tealaovih naredbi i čuvanju od Njegovih zabrana, te da podučava znanju. Jer je voljeni Pejgamber rekao:
„Ljudi će zbog svojih jezika biti bačeni u Džehennem.“
Treći uslov jeste da se čovjek, koliko god može, udaljava od ljudi.
Na taj način oči neće gledati u haram stvari. Jer srce slijedi oči. Svaki pogled u haram zamračuje ogledalo srca. Pejgamber efendija je rekao:
„Onima koji sa strašću gledaju u lica stranih žena, na Sudnjem danu će se u oči sipati rastopljeno užareno olovo.“
Gledanje u strane žene je haram.
Četvrti uslov jeste post.
Čovjek postom postaje sličan melecima i slama svoj nefs. U Hadis-i kudsîju je rečeno:
„Post pripada Meni. Ja ću dati nagradu za post. Njegova nagrada je beskrajna. Zaista će onima koji strpljivo podnose biti data nagrada bez računa.“
Također je u Hadis-i šerifu rečeno:
„Post je štit od Džehennema.“
Čovjek treba postom postići smirenost srca i zatvoriti puteve šejtanu.
Peti uslov jeste mnogo spominjati Allahu teala i mnogo izgovarati Njegovo ime.
Najvredniji zikr je „Lâ ilâhe illallah“. Onaj ko govori „Lâ ilâhe illallah“ postaje sahibija ihlasa. Ihlas znači da čovjek sva svoja djela čini radi Allahu tealaovog zadovoljstva, da izgubi želju za dunjalučkim imetkom i položajem, te da želi ahiret. Iskren čovjek govori:
„Ilâhî! Moj cilj si Ti, Tebe želim!“
Resûlullah efendija je govorio o velikoj vrijednosti izgovaranja „Lâ ilâhe illallah“ i da se njime opraštaju grijesi.
Allahu teala u Kur’an-i kerimu, u 41. ajet-i kerimu sure Ahzâb, kaže:
„O vi koji vjerujete! Mnogo zikr činite Allahu!“
Da bi se čovjek spasio želja i prohtjeva nefsa, treba stalno činiti zikr.
Šesti uslov jesu misli koje dolaze u srce (hâtıra).
Misli koje dolaze čovjeku u srce dijele se na četiri vrste: rahmânî, melekânî, šejtânî i nefsânî.
Hâtır-ı rahmânî znači probuditi se iz gafleta i vratiti se sa lošeg puta na pravi put.
Hâtır-ı melekânî jeste želja za ibadetom i pokornošću.
Hâtır-ı šejtânî jeste uljepšavanje grijeha.
Hâtır-ı nefsânî jeste želja za dunjalukom.
Potrebno je osloboditi se šejtanskih i nefsanskih misli.
Sedmi uslov jeste biti zadovoljan Allahu tealaovom odredbom i predati se Njegovoj volji.
Treba živjeti između straha i nade. Jer onaj ko se boji Allaha ne čini grijeh. Isto tako, mu’min ne pada u očaj. Allahu teala naređuje da čovjek ne gubi nadu.
Osmi uslov jeste birati sohbet sa sâlih ljudima. Kada čovek bude u sohbetu sa sâlihima, gresi se pokrivaju, a harami mu postaju odvratni i ružni u očima.
Deveti uslov jeste ukrasiti se lepim i dobrim osobinama. To znači odgajati svoj ahlak prema ahlaku Allahu teala. Jer je naš Pejgamber rekao:
„Ukrasite se ahlakom Allahu teala.“
Deseti uslov jeste jesti halal i čistu hranu. I ovo je od farzova. Allahu teala u 168. ajet-i kerimu sure Bekara meâlen kaže:
„Jedite ono što je na Zemlji halal i čisto.“
Pejgamber je takođe rekao:
„Ibadet ima deset delova. Devet delova je traženje halala.“
Svi ostali ibadeti čine samo jedan deo. Onaj ko ne jede halal, ne može u sebi pronaći snagu za pokornost Allahu teala. A onaj ko jede halal, neće biti neposlušan Allahu teala. Ko jede halal i čisto, ne rasipa i ne čini
Pouke Iz Života Ali Râmîtenî Hazretleri
SPREMNI SMO ZA POLAZAK
Hazreti Ali Râmitenî je pred kraj svoga života, po ilahijskoj zapovijedi koja mu je došla u srce, preselio iz Buhare u Harezm. Kada je stigao u Harezm, zadržao se kod gradske kapije i poslao dvojicu svojih učenika vladaru toga mjesta.
Svojim učenicima je rekao:
„Idite sultanu i recite mu: ‘Jedan siromašni tkalac došao je u vaš grad. Ako dozvolite, ostat će ovdje; a ako ne dozvolite, vratit će se odakle je došao.’ Ako dopusti, uzmite od njega zapečaćenu potvrdu.“
Učenici su otišli i prenijeli sultanu o čemu se radi. Sultan je prvi put čuo takvu molbu i učinilo mu se neobičnim. Ipak, ne želeći odbiti učenike koji su došli, dao im je zapečaćen dokument.
Učenici su taj dokument donijeli svome učitelju. Hazreti Azîzân se nastanio u jednom predgrađu grada. Svakoga dana odlazio bi na pijacu gdje su se okupljali radnici i među njima bi izabrao nekoliko ljudi. Nakon što bi ih upitao kolika im je dnevna zarada, rekao bi im:
„Sada uzmite abdest i ostanite s nama u sohbetu do ikindije-namaza. Poslije ikindije uzmite svoje nadnice i vratite se kućama.“
Radnici su, sjedeći bez rada, obavljali ibadete i učili stvari koje nikada prije nisu čuli. A kada bi predvečer dobili i svoje dnevnice, smatrali su to velikim dobitkom. Ko bi samo jednom prisustvovao sohbetu Alija Râmitenîja, više se nije mogao zasititi slasti toga sohbeta i nije se mogao odvojiti od hazreti Azîzâna.
Ovo stanje se proširilo po cijelom gradu. Svi su željeli postati učenici Alija Râmitenîja i počastiti se slušanjem njegovih riječi koje su dušama davale život. Ljudi su počeli dolaziti na njegova vrata u velikom broju. Njegova kuća se svakoga dana punila i praznila, a ljudi su se međusobno nadmetali kako bi dobili njegovu dovu.
Na kraju su neki ljudi ovako prenijeli stanje sultanu:
„U gradu se pojavio neki hodža. Svi mu hrle. Slijede njegov put i nijedna njegova riječ ne ostaje neizvršena. Ljudi se utrkuju da ispune svaku njegovu želju kao da je zapovijed. Ako se ovako nastavi, stanovnici grada će njega izabrati za svoga sultana, a vi ćete izgubiti vlast. Ako se već sada ne pobrinete za to, kraj neće biti dobar. Ali vi znate najbolje…“
Sultan je tada napisao naredbu da Ali Râmitenî napusti grad i poslao je svoje ljude s tim fermanom. Hazreti Ali Râmitenî je ljudima koji su došli rekao:
„Mi sa sobom nosimo fermân koji je potpisan i zapečaćen, a koji nam dozvoljava da uđemo u ovaj grad i da se ovdje nastanimo. Ako sultan poriče svoj vlastiti potpis, pečat i dozvolu, mi smo spremni otići.“
Njegove riječi su prenijeli sultanu. Sultan nije želio da padne na tako nizak nivo da povuče dozvolu koju je već dao. Štaviše, posjetio je hazreti Alija Râmitenîja i prisustvovao njegovom sohbetu. Sultan je dobro razumio ljepotu njegovog sohbeta i dubinu njegovih savjeta, pa je postao jedan od njegovih najistaknutijih učenika.
DA BI SE POSTIGAO KEMÂL
Ali Râmitenî, veliki je evlijâ,
U svakoj njegovoj nasîhati rabbânijski utjecaj sja.
Rekao je: „Na ovom putu, da bi čovjek došao do kemâla,
Mora mnogo truda ulagati i savladavati svoja stanja.
Pa makar godinama činio mudžâhedu i rijâzet,
Ipak teško dostiže svoj krajnji cilj i hazret.
Ali postoji i jedan put, mimo rijâzeta i tegobe,
Koji čovjeka lahko dovodi do željene blizine i slobode.
To je: zadobiti mjesto u srcu jednog evlijâa,
I steći ljubav nekog ehli-dila, čovjeka od ma’rifeta.
Jer Allahu teala mnogo voli takve Svoje robove,
I zbog njihove hurmete otvara mnoge kapije i darove.
Njihova srca su ‘Nazargâh-i ilâhî’, mjesto Allahovog pogleda,
I niko ne ostaje mahrom ko se nađe u tom srcu i pored njega.“
Na sohbet Alija Râmitenîja sa svih strana ljudi su dolazili,
U velikim skupinama, bez prestanka, njemu su hrlili.
Njegova kuća se punila i praznila i noću i danju,
Jer je njegov sohbet privlačio svakoga u svakom stanju.
Bio je jedan hodža, veoma bogat u to vrijeme,
Koji se trudio da ljude privuče sebi i svome imenu.
Priređivao je gozbe stanovnicima grada,
Da ga svi zavole i dolaze njemu tada.
Ali opet nije mnogo ljudi dolazilo njemu,
A on se čudio i nije razumio tu temu.
Napisao je pismo Aliju Râmitenîju tad,
I rekao: „Zašto svi dolaze vama iz svakog kraja i grada?
Ja ljude gostim i činim mnoga dobročinstva i ikrâme,
Ali opet ljudi ne dolaze meni nego vama same.“
On odgovori: „Hikmet ovog stanja je sljedeći:
Vi služite ljudima da biste se narodu svidjeli više.
A mi nemamo takvu misao ni želju skrivenu,
Naš jedini cilj jeste Allahovo zadovoljstvo uzvišeno.
Ko traži zadovoljstvo ljudi, nažalost,
Ne nalazi kod njih ni čast ni vrijednost.
A ko iskreno traži samo Hakovo zadovoljstvo i rızâ,
I među ljudima postiže vrijednost, ugled i poštovanje tada.“
Rekoše mu: „Efendija, mi stalno činimo dovu i molimo,
Ali nam se dove ne primaju; zbog čega je to, ne znamo?“
je: „Ako rob jede harâm,
kod Hakk teale dova mu neće biti primljena.
Ako neko dovu učini ustima koja nikada nisu zgriješila,
njegova će dova, svakako, biti kabul.“
Kada je jedan čovjek zatražio od njega nasihat,
rekao mu je: „Sinko moj, ne daji priliku svom nefsu.
Jer tvoj nefs-i emmâre sada je poput kjafira
i neprijatelj je Allahu, pa i ti njemu budi neprijatelj.
Ne varaj se njegovim hîlama ni u jednom poslu,
inače ćeš se mnogo kajati i gorjeti u vatri.
Velikani ovoga puta stigli su do svog Gospodara
suprotstavljajući se svom nefsu.
Čuvaj se i lošeg društva, sinko moj,
jer ono te vodi u propast korak po korak.
Loš prijatelj gori je čak i od nefsa,
jer te polahko vuče prema Džehennemu.
Dobro otvori oči i nikada ne padaj u gaflet,
inače ćeš zapasti u vječnu nesreću.”
