[ Jusuf-i Hemedani hazretleri bio je jedan od najvećih islamskih alima i evlija svoga vremena. Kao osmi velikan poznate “Silsile-i alijje”, cijeli svoj život posvetio je podučavanju ljudi islamu, iršadu i širenju istinskog puta Allahu teala. Njegovi kerameti, znanje i učenici ostavili su dubok trag u islamskoj historiji.]
Veliki evlija među Allahovim dostovima. Njegovo ime bilo je Jusuf bin Jakub Hemedani, a kunja Ebû Ja‘kûb. Poticao je iz loze Imâm-i A‘zama hazretleri. Bio je jedan od velikih alima i evlija koji su ljude pozivali Hakku, pokazivali im pravi put i vodili ih ka istinskoj sreći, i osmi je u lancu velikih Allahovih dostova poznatom kao “Silsile-i alijje”. Rođen je 1048. godine (H. 440.) u Hemedanu. Preselio je 1140. godine (H. 535.) na putu između Herata i Merva.
Sa osamnaest godina došao je u Bagdad i učio fikh kod Ebû Ishâk-i Šîrâzîja. Iako je bio veoma mlad, Ebû Ishâk mu je pokazivao posebnu pažnju. Nastavljajući pohađati njegova predavanja i dersove drugih velikih fikh alima, postao je veliki alim hanefijskog mezheba u fikhu i munazari.
U Isfahanu i Semerkandu učio je Hadis-i šerif od poznatih muhaddisa svoga vremena. Tesavvuf je učio od Ebû Ali Fârmedî hazretleri i sazrio je u njegovom sohbetu. Susretao se i družio sa Abdullah-i Džuvejni, Hasanom Simnânijem i mnogim drugim velikim Allahovim dostovima. Od njih je sticao znanje.
Ibadet, zuhud i kerameti Jusuf-i Hemedani hazretleri
Trideset i sedam puta obavio je hadždž pješice. Bezbroj puta proučio je hatmu Kur’an-i kerima. Na noćnim namazima učio bi po jedan džuz u svakom rekatu. Napamet je znao sedam stotina džuzova iz tefsira, hadisa, kelama i fikha. Koristio se sohbetom dvije stotine trinaest muršid-i kamila. Bio je sebeb da sedam hiljada kjafira primi iman. Mnogo je razgovarao sa Hizirom ‘alejhi-sselam.
Učenici i hizmet Jusuf-i Hemedani hazretleri
Više od šezdeset godina bio je zauzet pokazivanjem pravoga puta ljudima. Stotine taleba učile su od njega. Odgojio je velike evlije poput Abdullah-i Berkîja, Hasan-i Endâkîja, Ahmeda Jesevija i Abdülhâlık-i Goncdüvânîja. Ahmed Jesevî se kasnije preselio u Turkistan i tamo činio velike hizmete iršadom ljudi. Jûsuf-i Hemedânî preporučio je svim svojim prijateljima i talebama da slijede njegovog učenika Abdülhâlık-i Goncdüvânîja. Nakon njegove smrti upravo je on nastavio pokazivati ljudima pravi put.
Jûsuf-i Hemedânî je prvo jedno vrijeme boravio u Mervu, zatim otišao u Herat i tamo dugo ostao. Poslije se ponovo vratio u Merv, tu neko vrijeme boravio, a zatim opet krenuo prema Heratu. Na putovanju iz Herata prema Mervu preselio je na Ahiret. Njegov mubarek kabur nalazi se u Mervu i posjećuje se.
Bio je veoma vezan za Imâm-i A‘zama hazretleri. Boravio je u raznim gradovima Iraka, Horasana i Mâverâünnehra i svuda je ljudima objašnjavao put sreće i spasa. Zbog svoga znanja, fazileta i keramata bio je poznat i veoma voljen u cijelom islamskom svijetu.
Jûsuf-i Hemedânî, jedan od velikih hakiki islamskih alima i evlija, bio je srednjeg rasta, pšenične puti, smeđe brade i mršava tijela. Sve što bi mu došlo u ruke dijelio je potrebnima, a ni od koga ništa nije tražio. Prema svakome je bio veoma blag, nježan i milostiv. Čak i dok bi hodao putem, bio je zauzet učenjem Kur’an-i kerima.
Od mjesta zvanog Hoš-dû pa do džamije proučio bi jednu hatmu. Od vrata mesdžida do kuće Hasana Endâkîja i Ahmeda Jesevîja proučio bi suru Bekara. Na povratku bi završio suru Âl-i Imrân. Povremeno bi okrenuo lice prema Hemedanu i mnogo plakao.
Kod sebe je imao štap i saruk Selmân-i Fârisî hazretleri. Na početku svakog mjeseca okupljao bi semerkandske alime i sohbetio s njima. S jedne strane podučavao je seljake i sve koji bi mu dolazili ispravnom vjerskom znanju i nikada se nije umarao od bavljenja ljudima i njihovog odgajanja. S druge strane pravio je lijekove za bolove i rane i trudio se svakome pronaći lijek za njegovu muku. Tako je dokazivao da je liječnik i stručnjak i za materijalne i za duhovne bolesti.
Svojim talebama i onima koji su ga voljeli stalno je preporučivao da slijede put Pejgambera sallallahu ‘alejhi ve sellem i Eshâb-i kirâma. Njegovo srce bilo je ispunjeno dubokom ljubavlju prema svim stvorenjima. Odlazio bi i u kuće nemuslimana i objašnjavao im Islam. Na sve je imao sabur i strpljenje, a prema svakome je pokazivao ljubav.
Nije dozvoljavao korištenje predmeta od zlata i srebra, a siromašnima je ukazivao više poštovanja nego bogatima. Bio je sahib zuhda. Nije pridavao važnost dunjaluku. U njegovoj sobi nije bilo ništa osim hasure, jedne prostirke od filca, ibrika, dva jastuka i jednog lonca.
Svojim talebama govorio je o menkibama i faziletima četverice velikih halifa i savjetovao ih da se ukrase njihovim ahlakom.
Poznate menkibe i kerameti velikog evlije
Jednog dana, neka žena iz Hemedana došla je plačući u huzur Yûsuf-i Hemedânî i rekla:
“Moga sina su zarobili Vizantinci.”
On joj reče:
“Budite strpljivi.”
Žena odgovori:
“Više nemam snage za sabur.”
Tada je hazreti Yûsuf-i Hemedânî učinio dovu:
“Allahu teala! Oslobodi sina ove žene iz zarobljeništva i njenu tugu pretvori u radost!”
Kada se žena vratila kući, zatekla je svoga sina u kući. Začuđeno ga upita:
“Pričaj mi, sine moj! Kako si došao ovamo?”
Sin odgovori:
“Maloprije sam bio u Istanbulu. Noge su mi bile vezane, a stražar je stajao iznad mene. Odjednom je došao neki čovjek, zgrabio me i u jednom trenutku doveo ovamo.”
Kada su hazreti Yûsuf-i Hemedânîja upitali:
“Šta treba raditi kada nestanu islamski alimi i vrijedni muršidi?”
odgovorio je:
“Tada svakoga dana čitajte po nešto iz knjiga koje su oni napisali.”
Bio je potpuni velija u kojem su bile sabrane bezbrojne keramet i vrline. Jedan od njegovih najvećih kerameta jeste to što je odgojio velikog veliju poput Abdülhâlık-ı Goncdüvânî, koji je dostigao veoma visoke stepene i mekame na putu spoznaje Allahu teala.
Postojao je jedan čovjek koji je govorio ružne riječi o hazreti Yûsuf-i Hemedânîju i omalovažavao ga. Kada je to stiglo do njega, rastužio se i rekao:
“Uskoro će vidjeti svoju kaznu.”
Nakon nekoliko dana, toga čovjeka su ubili razbojnici.
Jednom prilikom, dok je hazreti Yûsuf-i Hemedânî držao vaz ljudima, došla su dvojica ljudi i rekli:
“Ušuti! Govoriš pogrešne stvari!”
On im odgovori:
“Naprotiv, vi ušutite! Za vas se ne može reći da ste živi!”
Istoga trenutka obojica su umrla na mjestu.
Jedan čovjek po imenu Necîbüddîn Šîrâzî pripovijeda:
“Jedno vrijeme su mi u ruke dospjeli neki odlomci iz govora evlija. Pročitao sam ih i veoma mi se svidjeli. Počeo sam istraživati čije su to riječi i ima li taj čovjek još djela. Govorio sam sebi: ‘Kada bih samo pronašao toga čovjeka i sjeo pred njega na koljena!’
Jedne noći sam u snu vidio dostojanstvenog, sijedobradog i veoma nurli čovjeka kako ulazi u našu kuću. Odmah je otišao u mjesto za abdest da uzme abdest. Na sebi je imao bijeli kaftan, a po njemu je krupnim slovima, zlatnom bojom, od vrha do dna bio ispisan Âjetel-kürsî.
Pošao sam za njim. Skinuo je kaftan i dao mi ga. Ispod njega je bio još jedan, još blistaviji zeleni kaftan. I na njemu je isto tako bilo zlatnim slovima napisano Âjetel-kürsî. I njega mi je dao i rekao:
‘Drži ovo dok ne uzmem abdest!’
Uzeo je abdest, a zatim rekao:
‘Koji od ova dva kaftana želiš, dat ću ti ga.’
Ja sam rekao:
‘Koji god mi date, meni je drag.’
Tada mi je obukao zeleni kaftan, a bijeli je obukao sebi. Zatim je rekao:
‘Znaš li ko sam ja? Ja sam pisac onih odlomaka koje si čitao. Ti si želio da me vidiš… Ja sam Ebû Yâkûb Yûsuf-i Hemedânî. Tim spisima koje si čitao dao sam ime Zînet-ül-Hayât. Također imam i omiljena djela poput Menâzil-üs-Sâlikîn i Menâzil-üs-Sâyirîn.’
Kada sam se probudio, mnogo sam se obradovao i moja ljubav prema njemu se veoma povećala.”
Susret Jusuf-i Hemedani hazretleri i Abdulkadir-i Gejlanija
Prema onome što prenosi hazreti İbn-i Hacer-i Mekkî u svom djelu Fetâvâ-i Hadîsiyye, Ebû Saîd Abdullah, İbn-üs-Sakkâ i Seyyid Abdülkâdir-i Geylânî došli su u Bagdad radi sticanja znanja. Hazreti Abdülkâdir-i Geylânî tada je bio veoma mlad.
Čuli su da hazreti Hâce Yûsuf-i Hemedânî drži vaz u Nizâmijje medresi, pa su odlučili da ga posjete.
İbn-üs-Sakkâ reče:
“Postavit ću mu pitanje na koje neće znati odgovor.”
Ebû Saîd Abdullah reče:
“I ja ću mu postaviti jedno pitanje, pa ćemo vidjeti hoće li moći odgovoriti.”
A hazreti Abdülkâdir-i Geylânî, koji je uprkos svojoj mladosti bio primjer velikog edeba, reče:
“Allahu teala sačuvao! Kako bih ja mogao postavljati pitanja? Samo ću stajati u njegovom huzuru, počastiti se njegovim viđenjem i okoristiti se njegovim bereketom.”
Konačno su stigli na mjesto gdje se nalazio hazreti Yûsuf-i Hemedânî, ali njega tada nije bilo. Nakon otprilike jednog sata došao je.
Okrenuo se prema İbn-üs-Sakkâu i rekao:
“Teško tebi, o İbn-üs-Sakkâ! Dakle, želiš mi postaviti pitanje na koje neću znati odgovor? Pitanje koje želiš postaviti jeste to i to, a odgovor glasi tako i tako. Ali ja vidim da od tebe dolazi miris kufra.”
Zatim se okrenuo Ebû Saîdu Abdullahu i rekao:
“A ti ćeš mi postaviti pitanje i gledati kako ću odgovoriti na njega. Pitanje koje si namjerio postaviti jeste to i to, a odgovor je takav i takav. Ali pošto nisi pokazao potreban edeb, tvoj život će proći u tuzi.”
Potom se okrenuo hazreti Abdülkâdir-i Geylânîju, prišao mu i rekao:
“O Abdülkâdir! Svojim lijepim edebom zadovoljio si Allahu teala i Njegovog Resûla. Kao da vidim da sjediš na jednoj stolici u Bagdadu i govoriš veoma uzvišena znanja, te kažeš:
‘Moje stopalo je iznad vratova svih evlija.’
I opet, kao da vidim sve evlije tvoga vremena kako pred tvojom veličinom saginju svoje glave.”
Nakon toga je nestao pred njihovim očima i više ga nikada nisu vidjeli.
mnogo godina prođe. Zaista, odrastao je Abdulkadir-i Gejlani. Postao je najveći među evlijama svoga vremena i kruna na njihovim glavama. Dostigao je tako uzvišene stepene i mekame da su mu dolazili ljudi i veliki Allahovi dostovi, okorištavajući se njegovim mubarek sohbetima. Jednog dana sjedio je na visokom minberu i držao vaz. Tada je rekao: “Moje stopalo je iznad vratova svih evlija.” Sve evlije njegovog vremena znale su da je on mnogo uzvišeniji od njih, pa su pred njegovom veličinom saginjali svoje vratove. Kako su se ove stvari jedna za drugom pokazivale, postajalo je jasno da je Hadže Jusuf-i Hemedani hazretleri mnogo godina ranije to kerametom najavio.
A što se tiče Ibn-us-Sakke, nakon onog događaja između njega i Jusuf-i Hemedanija, posvetio se šerijatskim naukama. Govorio je veoma lijepo, pa je njegova slava stigla do tadašnjeg sultana. Sultan ga je poslao kao izaslanika u Bizantiju. Hrišćani su mu ukazali veliku pažnju. Na kraju je, prevaren njihovim lažima, postao hrišćanin. Osoba koja prenosi ovaj događaj kaže: “Jednog dana sam ga vidio. Bio je bolestan i na samrti. Okrenuo sam mu lice prema kibli, ali ga je on okrenuo na drugu stranu. Ponovo sam ga okrenuo prema kibli, a on ga opet okrenu na drugu stranu i tako je umro.”
Ebu Said Abdullah također kaže: “Došao sam u Šam. Obavljao sam neke službe. Moj život je prošao u raznim poteškoćama. Tačno se obistinilo ono što je Jusuf-i Hemedani hazretleri rekao za svu trojicu nas.”
Džemaleddin Muhammed bin Ebi Bekr el-Hadrami eš-Šafii, autor knjige El-Mešrevü’r-Revi, kaže: “Ova menkiba je, zbog mnoštva onih koji je prenose, dostigla stepen tevatura po značenju, iako se riječi prenosilaca razlikuju. Oni koji se usuđuju poricati Allahove evlije trebaju se veoma bojati da, ne’uzu billah, ne završe poput Ibn-us-Sakke. Iako je imao mnogo znanja i djela, razlog zbog kojeg je na kraju pao u takvu vječnu propast bio je njegovo nepoštovanje prema evlijama.”
Ovo se spominje u djelu Behdžet-ul-Musannife, dok se prenose menkibe Abdulkadir-i Gejlanija hazretleri.
